Postoji šala koja govori kako je Bog pri stvaranju svijeta, godine koje životinje nisu htjele – jer su im predstavljale preteško breme – pribrojio čovjeku: od magarca 25, od psa 15 i od majmuna 10. Tako je s početnih ljudskih 30 ljeta, to došlo na “pristojnih” 80. Međutim, zbog toga čovjek istinski živi samo “svoje” godine, a ostalo provede više nalik bićima od kojih je “namirio” svoj ovozemaljski vijek. Biblijski pisac će to donekle i potvrditi riječima: “Zbroj naše dobi sedamdeset je godina, ako smo snažni, i osamdeset; a većina od njih muka je i ništavnost…” ( Ps 90 ). Neovisno hoće li se s ovom postavkom netko složiti ili ne, činjenica je da čovjek svoj ovozemaljski život, ili njegov dio, može provesti kao životinja – ako se sa svoga uzvišenog dostojanstva koje mu je Bog namijenio spusti na razinu stvorenja nad koje je postavljen ” biti im gospodar ” ( usp. Post. 1,26 ). To se tako zorno može vidjeti kroz odnos čovječanstva prema hrani za održanje (i) ljudskog života.
S obzirom da se čovjek od animalnog svijeta u prvom redu razlikuje po tome što ima savjest, razum i slobodnu volju, a na kugli zemaljskoj postoji dovoljno resursa za dolično uzdržavanje svakog pojedinca, “logično” bi bilo da se, u tom kontekstu, na djelu pokažu glas savjesti, razumnost i opredjeljenje za dobro. Međutim, povijest civilizacija najčešće govori o suprotnome – dok jedni obiluju, drugi umiru od gladi; dok se jedni bore za komadić kruha, drugi grozničavo zgrću bogatstva kao da nikada umrijeti neće. I unatoč nastojanjima suvremenog globalnog društva, statistike pokazuju da ovaj sveprisutni problem postaje iz godine u godinu sve teži.
To potvrđuje izvješće koje je u srpnju 2020. obznanio UN, a uradili su ga relevantne međunarodne institucije: FAO,UNICEF,WHO,WFP i IFAD. Prema podatcima prezentiranim pod naslovom “Stanje sigurnosti hrane i ishrane u svijetu” s podnaslovom Transformacija prehrambenih sustava za dostupnost zdrave ishrane, skoro 690 milijuna ljudi na svijetu,odnosno 8,9% ukupne populacije, bilo je 2019. pothranjeno. A ukoliko se ovaj trend nastavi, do 2030. oko 840 milijuna ljudi bit će gladno. Broj onih koji su pogođeni glađu tijekom 2019. bio je za 10 milijuna veći nego 2018. što je za 60 milijuna više nego prije 5 godina otkada se rade ovakva izvješća. Više od polovice gladnih živi u Aziji (381 milijun) i Africi (250 milijuna). Udio takvih na Crnom kontinentu bio je 19,1% ukupnog pučanstva; u Aziji 8,3%, a u Latinskoj Americi i Karibima 7,4% što je oko 48 milijuna i odražava povećanje za 9 milijuna u odnosu na 2015.
Osim toga, procjenjuje se da je 2019. godine 21,3% (144 milijuna) djece mlađe od 5 godina zbog loše ishrane bilo zaostalo u razvoju; 6,9% (47 milijuna) doživjelo je gubitak težine, a 5,6% (38,3 milijuna) imalo je prekomjernu težinu, dok je najmanje 340 milijuna mališana patilo od nedostatka mikrohranjivih sastojaka. No ni to nije sve! Dvije milijarde ljudi (29,9%) nije imalo redovit pristup ishrani, odnosno bili su u nekom obliku suočeni s nesigurnošću hrane. Od tog je 1,03 milijardi u Aziji, 675 milijuna u Africi, 205 milijuna u Latinskoj Americi i Karibima, 88 milijuna u Sjevernoj Americi i Europi, te 5,9 milijuna u Oceaniji. Kako je istaknuto u izvješću, velik dio nedavnog povećanja nesigurnosti može se pripisati većem broju sukoba, često pogoršanim klimatskim uvjetima. Čak je i u nekim mirnim okružjima poput Starog kontinenta, situacija glede sigurnosti hrane pogoršana, a kao razlog navodi se ekonomsko usporavanje koje najviše pogađa najsiromašnije. A dodamo li k tomu situaciju aktualne pandemije COVID-19, procjene sugeriraju da bi konačnoj brojci gladnih trebalo pribrojiti još između 83 i 132 milijuna stanovnika.
Sve ovo upućuje kako bi bliža budućnost čovječanstva mogla biti još gora. Stoga je na ispitu ljudsko čovještvo, a završna ocjena izravno će utjecati na mir u svjetu. Trenutak je ovo kada će se očitovati je li čovjek majmun, vuk ili biće koje je stvoreno “na sliku Božju”. Majmunska “filozofija” svjedoči da on zbog svoje pohlepe za hranom lako bude plijen onomu tko je inteligentniji od njega. Znajući to, lovci naprave rupu u drvetu dovoljno veliku da majmun može uvući ruku, ali ne i izvući je ako uzme hranu koja je unutra stavljena kao mamac, i s obzirom da je ne želi pustiti – bude ulovljen. Vučja pak “praksa” jest ubiti cijelo stado ovaca bez obzira što ih neće moći sve pojesti. Odatle je i nastala izreka “Homo homini lupus” – da je čovjek čovjeku vuk. Dostojanstvo najsavršenijeg Božjeg bića zahtijeva izdići se iznad nagonskog djelovanja te “ili jeli ili pili ili drugo što činili”, činiti sve na slavu Božju (usp. 1 Kor 10,31.).
( Tekst Josipa Vajdnera preuzet s www.nedjelja.ba )
