Piše: dr. Božo Goluža
Poistovjećivanje Crkve s njezinim hijerarhijskim vodstvom, odnosno sužavanje toga pojma samo na crkvene učitelje i liturgijske predvoditelje gotovo je redovita pojava. Naime, nerijetko čujemo, kako od nevjernika tako i od vjernika, kako je „Crkva zauzela stav“, ili „Crkva je uvijek bila uza svoj narod“. S druge strane ponekad čujemo: „Svi smo mi Crkva, svi smo jednaki, hijerarhija Crkvi ne treba“. Jasno, nakon ovakvih riječi moramo se zapitati što je Crkva i tko je Crkva? Katekizam Katoličke Crkve jasno kaže: „Crkva je narod koji Bog okuplja u cijelom svijetu. Ona postoji po mjesnim općinama a ostvaruje se u liturgijskom skupu, posebice euharistijskom. Ona živi od Riječi i os Tijela Kristova, postajući tako i sama Tijelom Kristovim“ (KKC, 752). Četiri su glavne karakteristike Crkve: jedna, sveta, katolička i apostolska. U dekretu Drugog vatikanskog koncila Apostolicam actuositatem stoji: „U Crkvi postoji različitost službi, no i jedinstvo poslanja. Krist je podijelio apostolima i njihovim nasljednicima službu da u njegovo ime i njegovom vlašću, uče, posvećuju i upravljaju. No i laici, budući da su učesnici svećeničke, proročke i kraljevske vlasti Kristove, vrše svoj udio u poslanju svega naroda Božjega u Crkvi i u svijetu“ (AA, 2).
Znači, da bi netko bio pripadnik Crkve, nužno je da bude redoviti sudionik liturgijskih slavlja, napose svete Mise. Nema Crkve bez Euharistije. Zato su potpuno u krivu oni koji sebe formalno smatraju pripadnicima crkvene zajednice, a za sakramente uopće ne mare i na svetu Misu dođu samo kada „moraju“, tj. kada uza sprovod bude i Misa zadušnica. Zanimljivo, ljudi koji sebe smatraju vjernicima više drže do sprovoda nekoga poznanika nego do svete Mise. Isto tako, kada netko od tih “rubnih vjernika” umre, rodbina redovito zove svećenika na pogreb, na grobu mu obvezatno stoji križ, premda do sakramenata ništa nije držao. Neka čudna vjera i religioznost, neka čudna pobožnost i neki čudni običaji. Roditelji koji su i sami formalni pripadnici Crkve znaju često reći da su svojoj djeci, što se vjere tiče, sve omogućili: krštenje, prvu ispovijed, prvu Pričest i krizmu. Eto, to je za njih sav kršćanski odgoj i time su oni “ispunili svoje crkvene obveze”. Puki formalizam u kojem su postavljeni doduše temelji, ali nema sustavna sakramentalna života, potrebna za duhovno odrastanje, jer Crkva i svaki vjernik ponaosob “živi od Riječi i Tijela Kristova”. Sve što ne prima hranu – umire, pa ako se kršćanin ne hrani na izvoru života – duhovno umire.
Drugi naglasak u ovom razmišljanju o Crkvi odnosi se na službe i crkveno ustrojstvo. Crkva je božanska i ljudska zajednica. Bog ju je ustanovio i on je vodi. Međutim, ostavio je apostole i njihove nasljednike (biskupe) na čelu s Papom, Petrovim nasljednikom, da „uče, posvećuju i upravljaju“ njegovom Crkvom. U tom vođenju Crkve svećenici su biskupovi pomoćnici. Načelno su stvari potpuno jasne. Međutim, u crkvenom životu vidimo da dolaze razni problemi koji su često kroz povijest završavali pravim raskolom i otpadom od Crkve. I danas Crkva po svijetu ima razne bolne rane, a jedna je i ova naša hercegovačka. „Različitost službi“ ne može funkcionirati bez „jedinstva poslanja“. U organizmu svaki organ ima svoju „službu“, ali su svi u službi „jednoga poslanja“, tj. u očuvanju i promicanju života. Ako neki organ otkaže poslušnost, organizam je osuđen na smrt ili ako se na nekom organu pojavi kakva zloćudna „izraslina“, prepoznajemo je kao karcinom, koji uglavnom opet prouzrokuje smrt.
Laici u Crkvi imaju nenadomjestivu ulogu i poslanje. Oni su također važni kao i klerici u organizmu Kristove Crkve. Ponekad se sami laici smatraju manje vrijednima u Crkvi, a isto tako klerici laike znaju smatrati drugorazrenim članovima Crkve. Kao i svaki organizam, i Crkva je vrlo složena božansko-ljudska institucija, te je njezinim članovima, uz vodstvo Duha Svetoga, potrebno mnogo vjere, mudrosti, poniznosti i poslušnosti kako bi sve funkcioniralo i kako bi u ovome svijetu u koji je poslana donosila obilje Božje milosti.
Izvor: Crkva na kamenu, br. 10 (431), listopad 2016.
