Autor: Matija Grgat
Nedavno su mediji donijeli neuobičajenu i šokantnu vijest. Sedamnaestogodišnja Nizozemka Noa Pothoven, koja je seksualno zlostavljana u dobi od 11, a silovala su je dvojica muslimana kad joj je bilo 14 godina, odlučila je završiti svoj život tako da je prestala jesti i piti jer se više nije imala snage nositi s posljedicama tih trauma, depresijom, očajem i neuspješnim pokušajima samoubojstva. Mediji su priču sveli na pitanje: je li riječ o eutanaziji ili samoubojstvu i kao da su slavodobitno zaključili kako je vijest o eutanaziji krivo prenesena. A sve s nekakvim strahom da se valjda ne bi postavilo pitanje etičnosti zakona koji nizozemskoj djeci starijoj od 12 godina dopušta okončati svoj život ako nemaju izgleda da se oporave. Dovoljno je da se konzultiraju s najmanje dva liječnika. Time su bez ikakva dubljega propitivanja ovoga strašnog znaka vremena i posljedice kulture smrti , odnosno grijeha otpada od Boga, u kojemu Zapad živi i zbog kojega propada, jednostavno zatvorili stranicu priče. Kao da se radi o crvu ili mravu. Više se razgovara o Kafkinu kukcu iz pripovijetke Preobrazba, nego o mladoj osobi (zapravo još djetetu) kojoj se ogadio život, te radije izabire muku smrti, nego muku života. Naime, Nou nisu aktivno usmrtili liječnici niti su joj dali sredstvo da se sama usmrti. Noa se ipak ubila sama na način iscrpljivanja glađu i žeđu. Kažu mediji, koristila je svoje pravo da odbije skrb. Uz pristanak svojih roditelja i liječnika, koji su obećali da je ne će prisilno hraniti. I u tome je najveća tragedija i paradoks našega doba – umjesto da pomognu svojoj kćeri, roditelji pristaju na njezinu smrt. To je bezumno i nevjerojatno. Kao da maloljetna osoba, uz to duševno slomljena, može razborito odlučiti! Ljudi koji imaju svu moguću materijalnu sigurnost, postaju sami sebi nesigurnost zbog duhovne invalidnosti. Nemaju snage za život, nemaju nade preko granica smrti, nemaju ljubavi koja nadilazi svaku bol i patnju. Nemaju Krista. Žedni su pokraj izvora vode. Ne vide je. Oslijepljeni i zaslijepljeni upravo materijalnim. Bez svijesti o raju i paklu, o životu i smrti duše i o Bogu. I o đavlu, koji tako lukavo lovi u kaotičnom, znanstveno i intelektualno naprednome svijetu.
Tko može razumjeti to mlado biće i njezinu bol samoće i bezizlaza, osjećaj zgaženosti u svijetu bez Boga? Strašno je čitati njezinu objavu na Instagramu prije smrti: „Možda će ovo neke iznenaditi, ali ovo sam dugo planirala. […] Nakon godina borbe, osjećam da sam došla do kraja. Prestala sam jesti i piti, a nakon mnogih rasprava i procjena odlučeno je da me puste jer je moja patnja nepodnošljiva. Umrijet ću u roku od najviše 10 dana. Ja dišem, ali više ne živim.“ Godinu dana prije napisala je: „Misle da sam premlada da bih umrla. Misle da se trebam nastaviti liječiti dok se moj mozak ne formira u cijelosti, dakle do 21. godine života. Očajna sam, ne mogu toliko čekati“, rekla je tada nesretna tinejdžerica. Dakle, izjednačiti čovjekovu dušu s mozgom, tijelom i ne imati pogled koji probija dalje od tjelesnoga, najveća je tragedija Zapada. I ovih roditelja, i ove pokojne djevojke.
Slučaj je komentirao i Franjo, napisavši na Twitteru: „Eutanazija i potpomognuto samoubojstvo poraz su za sve ljude. Odgovor koji smo pozvani dati jest da nikada ne napuštamo onoga tko trpi, da se ne predajemo, nego da se pobrinemo i volimo kako bismo ponovo pružili nadu.“ Međutim, njezini roditelji sigurno misle da je vole, i vole je sigurno, ali to je ljubav koja može dati samo ljudsku nadu, koja je šarena laža bez žara, snage i mudrosti božanske ljubavi objavljene u Isusu Kristu. Nespominjanje Njega – Nade naše i Života našega – nedostaje mi i u riječima pape Franje. A očito nedostaje i u svjedočenju Crkve kao i „razlozi nade koja je u nama“ (1 Pt 3,15), sudeći po komentarima na Papinu objavu.
Tako su na njemačkom Twitter-računu pape Franje, većinom reakcije bile negativne. Kršćansko shvaćanje patnje i smrti gotovo da je nestalo u većini komentatora. Tako je jedan napisao: „Čudim se, na kojem planetu ovaj Franjo živi… Idi u bolnicu, i pogledaj neka tijela – nisu više ljudi – koja beskrajno vegetiraju u ludoj boli. Za njih je smrt uistinu spasenje.“ Drugi se pita: „Patiti zbog patnje?“ Treći: „A ako je nada samo smrt?“ Neki su komentari uvrjedljivi, koje ovdje izostavljamo. Jedan je dao pravi odgovor na ovu tajnu tragične ljudske patnje i slabosti, boli i očaja: „ Noa je trebala jedini mogući lijek: Isusa. Za činjenicu da nije dobila ovaj lijek, kriv je svijet!“
No, svijet joj ga nije ni mogao dati. Trebala joj ga je dati Crkva, čije je to jedino poslanje. Ne ekologija, ne politika, ne ljudska prava, ne humanitarni i socijalni programi, ne dijalogiziranje i bratstvo uime mira, nego spašavanje duša. Zar nam Noa nije dovoljan znak opomene da smo zalutali s puta na koji nas Isus šalje? Crkvo, vrati se Gospodinu Bogu svome! Vrati se naviještanju Radosne vijesti!
Izvor: Crkva na kamenu, srpanj 2019., broj 7 (464)
