Današnji suvremeni čovjek pred enigmom vjere i nevjere odgovara dvojako, sa zebnjom i prihvaćanjem. Potresi, poplave, uragani i patnje čovječanstva jedni su od pitanja koja se protežu od postanka ljudstva i uzmiču pred ljudskom strepnjom sutrašnjice. Kako prihvatiti postojanje zla u svijetu i toliko patnje u čovječanstvu? Kako prihvatiti ljudsku patnju kao neminovnu, pravednika koji trpi ili nevjernika kako uspijeva u zloj namjeri nauditi drugome?
Agnostici se neće libiti zavući u kontekst problematike patnje koja nema cijenu. Naprotiv dogmatizam vjere dopušta slojevitost svjetonazora koji prihvaća patnju kao izvor kreposne nade posebice u kršćanskom poimanju koncepta pathosa. U svemu tome agnostik stvara pomutnju, priroda mu nema ravnoteže niti je božanskoga podrijetla, sumnja mu razdire bitak i pitanje mu smisla svega postojećeg prestaje biti igra svijesti i postaje svojevrsna društvena intriga. Vjera nije prisilno nametanje mišljenja drugome, to je sloboda otvorenoga bića u svojoj konačnosti.
Agnosticizam u vlastitoj naravi nema odgovora na pitanje smisla čovjekova djelovanja u prostoru i vremenu. Skepsa se, izazvana otuđenjem čovjeka pred nadolazećim valom modernizma, osjeća danas, profit nemjerljivo definira ljudski ideal do kojega se treba doći, pošto-poto i svim mogućim raspoloživim sredstvima. Čovjek, biće posrnuloga ideala blasfemično viče nauštrb mase koja propagira nove vrijednosti. Konzumerizam i anarhija jedni su od plodova nove vrijednosti.
Duhovno se stigmatizira kao nedovršeno, krnje i nedovoljno. To rezultira sekularizacijom, indiferentnošću pojedinca pred zločinom čovječanstva i nametanjem mišljenja da čovjek treba prevladati stare vrijednosti i stvoriti potpuno nove. Grubi populizam i globalizam kontraindikacije su takvoga društva.
Nalazimo se u vremenu kad se čovjek treba iznova zapitati tko je on ustvari i kakva mu je uloga u današnjem svijetu. Odgovori su raznovrsni, a u biti je samo jedan odgovor jasan. Kako kaže Albert Camus: Čovjek je jedino stvorenje koje odbija da bude ono što jeste.
Ivan Vrljić, prof.
