I to se dogodilo. Tako zvuči naslov jednoga medijskoga komentara vijesti koja je naišla na zgražanje ne samo predstavnika Crkve diljem Europe, nego i mnogih drugih sudionika u javnoj raspravi. U skladu sa zakonom iz 2014. godine, kojim je mogućnost eutanazije proširena i na djecu i maloljetnike, prvi je put u Belgiji eutanazirana maloljetna osoba, izvijestio je predsjednik nadležne belgijske komisije Wim Distelmans, a prenijeli u subotu 17. rujna belgijski mediji. Distelmans nije otkrio identitet maloljetne osobe ni druge pojedinosti, samo je rekao da je pacijent bio u terminalnoj fazi bolesti. Još je rekao da, srećom, sličnih slučajeva nema mnogo, što ne znači »da im smijemo uskratiti pravo na dostojanstvenu smrt«, prenijela je Distelmansove riječi agencija Kathpress.
Posebno je revan u izražavanju zgražanja nad onim što se dogodilo i u objašnjavanju apsurdnosti belgijskoga zakona u talijanskim medijima bio kardinal Elio Sgreccia, predsjednik Papinske akademije za život u miru i jedan od najuglednijih katoličkih bioetičara. »Europa je krenula putom samoubojstva. To što se dogodilo označava drastičan pad čovječnosti, spuštanje civilizacijske razine«, rekao je kardinal Sgreccia u jednom od svojih intervjua, za portal talijanskoga tjednika »Tempi«.
Govoreći o samom ozakonjenju eutanazije, kardinal je rekao da je ona »težak zločin protiv ljudskoga života«. Pritom je pozivanje na dostojanstvo »samo isprika, jer nitko nije gospodar života budući da si ga sami ne dajemo«. Na pitanje nema li čovjek pravo na autonomiju do samoga završetka, kardinal Sgreccia je rekao: »Opravdano je pozivati se na načelo autonomije kad općenito govorimo o svojim činima, za koje smo uvijek odgovorni, ali nismo autonomni u odnosu na život jer si ga mi ne dajemo. Eutanazijom se vrijeđa pravo na život, ali se vrijeđa i društvo koje, dopuštajući je, gubi kontrolu nad samim sobom i ovlašćuje za teški zločin. A kad govorimo o djeci, zločin je posebno težak.«
Komentirao je činjenicu da belgijski zakon predviđa slobodno izraženu želju djeteta, koju moraju potvrditi i psiholozi. »Djeca nisu u stanju prosuđivati ili odlučivati. Dijete je uvijek bilo zaštićena kategorija, ne može preuzeti na sebe odgovornost potpisivanja ugovora, ni glasovanja, ni preuzimanja služba poput vojne. Osim toga, zakon ne određuje dobnu granicu, što znači da može biti ubijeno i dijete od dvije godine, ili novorođenče. A zamisao o psihologu samo je varka«, rekao je kardinal.
Apsurdnost odredbe o stručnjaku koji će procijeniti spoznajnu i voljnu sposobnost djeteta sugovornik je vrlo plastično pojasnio: »Ako vidite nekoga tko se želi baciti s mosta da bi se ubio, zar ćete zvati psihologa da se utvrdi je li osoba u stanju odlučiti ili nije? Odluka da se ubije uvijek je nepravedna, a pravo na život važnije je od psihološkoga ispitivanja. Psiholog je krinka koja se upotrebljava da bi se zadobio privid legalnosti zakona koji uništava dostojanstvo i slobodu djeteta.« Primjerom želje za samoubojstvom izražene zbog pada na ispitu ili trenutačnoga lošega raspoloženja kardinal Sgreccia je dodatno pojasnio apsurdnost takozvane slobodne odluke. U prilog njegovim tvrdnjama ide i činjenica da belgijski i nizozemski zakon dopuštaju eutanaziju dementnih osoba, koje inače »ne mogu potpisivati ugovore«. »Štoviše, Belgija nadmašuje i Nizozemsku ne određujući dobnu granicu za eutanaziju djece. Pred nama je skok s nečuvenom težinom, koji dehumanizira odnose među osobama. Došao je čas da se Europa zapita što želi sa svojom djecom«, rekao je kardinal Sgreccia.
Odbacio je i argument da prema belgijskomu zakonu i roditelji moraju biti suglasni s eutanazijom. »Ali o čemu govorimo? Roditelji nemaju ovlasti čak ni izvoditi operacije na djeci ako nisu nužne za njihovo dobro, a kamoli ovlastiti njihovu smrt. Taj zakon nije užasan samo s pravnoga stajališta, nego i s moralnoga i ljudskoga, jer život je svet«, odgovorio je predsjednik Papinske akademije za život u miru. Otkrio je stvarnu pozadinu eutanazije, a to je odbacivanje života, tuđega ili vlastitoga, jer ga se više ne smatra korisnim, funkcionalnim, vrijednim. Riječ je o kulturi odbacivanja. »Vesela smrt ne služi tomu da bi olakšala patnje onomu komu je loše, nego da bi olakšala teret onomu komu je dobro«, rekao je sugovornik.
»U konačnici pad pouzdanja u nadzemaljski život, nedostatak vjere u život vječni, u Boga i u besmrtnost dovodi do obezvrjeđivanja čovjeka. Kao što kaže Drugi vatikanski koncil, kad opada pouzdanje u Boga, i čovjek se umanjuje. Život ide u punini i zaslužuje da ga se živi zato što ima vječnu vrijednost. Smrt treba prihvatiti kad je naravna, kad tjelesnost više ne može izdržati, zbog čega ne treba prakticirati ni terapijsko mučenje«, rekao je kardinal Elio Sgreccia misleći pritom na umjetno produljenje života bez ikakva izgleda za stvarno poboljšanje.
Izvor: Glas Koncila, 39 (2205) | 25.9.2016.
