Piše: Dr. Ivica Raguž
Velika Gospa, svetkovina Marijina uznesenja na nebo, jedan je u nizu marijanskih svetkovina kojima Crkva izriče hvalospjev Blaženoj Djevici Mariji. Taj hvalospjev počiva na činjenici Marijine posebne uloge u povijesti spasenja. Marija je Bogorodica. Jedina je ona rodila samoga Boga, Isusa Krista, koji nam je donio spasenje, koji nas je svojim životom, smrću i uskrsnućem uveo u nebo, nebo kao potpuno zajedništvo Trojedinoga Boga s čovjekom. Liturgijski hvalospjev poziva na teološki hvalospjev, na teološko razmatranje o Mariji. Jer u Mariji se sažima cjelokupno otajstvo spasenja u Isusu Kristu, tako da se s Marijom najbolje mogu »prebirati« (Lk 2, 19) sva otajstva kršćanske vjere. Stoga je istinska mariologija dokaz istinske kristologije: tko slavi Mariju, slavi i Isusa Krista, tko je s Marijom u zajedništvu, u zajedništvu je i s Kristom, i obratno.
Promišljati o Mariji kao ženi
U ovom našem teološkom hvalospjevu nakana nam je promišljati o Mariji kao ženi, a time kao uzoru svim ženama. Pokušat ćemo pokazati kako se u Mariji, uznesenoj na nebo, izriče na poseban način uloga žene u Crkvi i u društvu. Time želimo postići da svi ljudi, a napose sve žene, s Marijom i po Mariji otkriju svoje istinsko dostojanstvo, a to je dostojanstvo vjere u Isusa Krista. Mariju ćemo kao ženu promotriti pod vidom poslušnosti.
Već prve stranice Svetoga pisma kazuju da je prvi grijeh nastao zbog neposlušnosti. Neposlušnost je zajednički grijeh i Adame i Eve, ali on pogađa ponajviše ženu jer je đavao prvotno po ženinoj neposlušnosti čovjeka učinio robom grijeha. Kako to ističu veliki teolozi prvih stoljeća (Origen, Augustin), Eva je sagriješila zbog neposlušnosti, a ne Adam. Adam je, a kako to često biva i danas, sagriješio zbog sažaljenja sa svojom ženom. Adamu je bilo žao njegove žene Eve, nije ju htio ostaviti samu u njezinu grijehu, nego joj je htio biti blizak, makar i u tom grješnom sažaljenju. Dakle, po ženskoj neposlušnosti grijeh je ušao u svijet. Stoga je žena i danas na poseban način i dalje u velikoj napasti neposlušnosti. Neposlušnost ovdje znači da je žena u iskušenju da svoj život gradi bez Boga, da ne želi imati »glavu« (Isus Krist, Crkva, muškarac; usp. 1 Kor 11, 3) kojoj treba biti poslušna. Neposlušnost se izriče u traženju svojih prava za jednakošću koja briše razlike, u tome da žena ne želi prihvatiti da je ona od Adama, a ne Adam od nje, da je ona drugotna, a muškarac prvotan. Neposlušnost se isto tako pokazuje u onom što bismo nazvali dvama biblijskim sindromima neposlušne žene: »Martinu sindromu«, aktivističkoj ženi bez poslušnosti, bez smiraja, i »Magdaleninu sindromu«, lijenoj ženi ugode i užitaka, pretjerane brige za sebe.
Poslušnost je moć, a neposlušnost je nemoć
Dakako, ovo što smo naveli izazvat će podsmijeh i žestoku kritiku onih žena i muškaraca koji su se udaljili od kršćanske vjere. Za njih je ovakav govor o neposlušnosti žene opasan, on znači povratak u patrijarhalno društvo, zastupa podređivanje žene itd. No kakve god bile kritike i kakva god bila sumnjičavost spram ovakva govora, ne možemo ne ostati vjerni istinitosti biblijske, kršćanske slike o ženi, a to je da je najveće iskušenje za ženu neposlušnost.
Neposlušnost žene dolazi do izražaja na razne načine. Spomenut ćemo samo neke. Neposlušna žena zatvara se plodnosti i rađanju jer su plodnost i rađanje neka vrsta poslušnosti i podređenosti muškarcu. U plodnosti i rađanju žena postaje podijeljena u sebi plodom, djetetom, ona iznutra biva određena muškarcem i njegovim sjemenom. Neposlušna žena razara obitelj više negoli neposlušan muškarac. Ukoliko neposlušnost muškarca razara obitelj izvana, ženska neposlušnost razara obitelj iznutra. Koliki bi samo brakovi bili spašeni da su određene žene bile manje neposlušne i prkosne. Neposlušnost žene uništava također odnose s muškarcima. Sjajno je pokazala Eva Illouz da je nespremnost moderne žene na poslušnost spram muškarca, odbacivanje tradicionalnih uloga muškarca i žena, uzrokovala udaljavanje muškaraca od žena, učinila je ženu čak slabijom spram muškarca negoli je to prije bio slučaj. Naime, poslušnost je moć, a neposlušnost je nemoć, upravo po poslušnosti žena dobiva »moć« nad muškarcem, poziva ga na skrb, brigu, odnosno na krajnju predanost. Neposlušnost pak žene stvara »nemoć«, odmak, nebrigu, nepredanost.
»Da u raspadnutom ljudskom životu djeluje kao ona koja čuva«
Naposljetku, neposlušnost žene razara i samu religiju. Kao teolog uvijek sam se pitao i ponekad ljutio zbog toga što žene više sudjeluju u životu Crkve negoli muškarci. No to je dobar znak. Da je više muškaraca u Crkvi, a manje žena, bojim se da bi tada bilo gotovo s religijom, a time i s kršćanstvom. Naime, žena rađa biološki život, ali žena rađa i duhovni život. Tamo gdje žena prestane biti vjernica, tamo nestaje vjere, tamo se vjera ne može roditi u ovom svijetu. Tamo gdje bi većina žena prestala biti vjernicama ne bi više bilo vjere jer bi žena svojom nevjerom stvorila ozračje nevjere, u kojem se ne bi mogao »rađati« život vjere. Zato bih se složio s vrlo smjelom, ali potpuno istinitom izjavom Romana Guardinija: »Muškarac je loš bez religije, ali gotovo bi se reklo, barem podnošljiv. Žena pak bez religije i ženska kultura bez religije potpuno se raspada.« Žena bez religije, rekli bismo, postaje krajnje nepodnošljiva. Poslušajmo još Guardinija: »Žena je određena pomoću religije, njezinom snagom, dubinom i bliskošću da bude cjelovitija negoli muškarac, smirenija, jasnija u svoj punini, opuštenija u svoj snazi djelovanja. Ona je određena da u raspadnutom ljudskom životu djeluje kao ona koja čuva, skuplja i produbljuje; da donosi vječnost s njezinim smirajem i pouzdanjem u ovo rastrgano vrijeme. No ako joj bude nedostajala religija, ona će biti jednostranija i pogubljenija negoli muškarac jer ona nema onu krutu, hladnu snagu forme kojom se održava muškarac. Zato je ona za cjelokupni život opasna jer će tada svim problemima, zabludama i strančarenjima dati određenu oštrinu, odnosno okrutnost koja je strana muškarcu.«
Sličnost i golema razlika Eve i Marije
Da se to ne dogodi, da žena ne bude »jednostranija« i »pogubljenija«, postoji Blažena Djevica Marija. Crkveni su otci vrlo brzo uvidjeli sličnost, a time i golemu razliku između Eve i Marije. Eva začinje grijeh svojom neposlušnošću, a Marija začinje Spasitelja svojom poslušnošću. Evi đavao donosi poruku koja se njoj sviđa, ono što ona voli i očekuje. Uvijek ćemo prepoznati da đavao djeluje u nama po tom što nas tjera da činimo samo ono što nam se sviđa i što volimo. Đavao uvijek laska našemu egu! Tako je i Eva prihvatila đavlovu ponudu, postala poslušna njemu, a Bogu neposlušna. Mariji pak anđeo Gabriel donosi poruku koja joj se ne sviđa, koja je iznenađuje, zbunjuje. Anđeo ne laska, nego poziva! Marija postavlja pitanja, zna da je stavljena pred nju poruka koja je nadilazi, koja iščekuje poslušnost. U tom smislu cjelokupan je život Marijin u znaku poslušnosti. Marija je poslušna i kad sve ne razumije, kao kod Isusa dvanaestogodišnjaka u hramu (Lk 2, 50). Marija je poslušna i kad Isus oštro naznačuje da u njegovu životu u središtu nije ona i njezino biološko majčinstvo, nego Otac i njezino duhovno majčinstvo (Mt 12, 46-50). U konačnici, Marija je poslušna i kod križa, opet poslušno prihvaća novu ulogu, a to je da bude majka, da bude majka Crkve, majka, a time i zaštitnica i zagovornica Kristovih »sinova«. Za razliku od neposlušne Eve, koja rađa smrt, Marija rađa život. Marija tako pokazuje svim ženama, a onda i svim vjernicima, što njena istinska poslušnost čini: ona donosi Boga, ona je plodna, širi oko sebe dobro i čini dobro (Marijin posjet Elizabeti). Marija je najmoćnija žena upravo zato što je najposlušnija žena.
Svetkovina Marijine velike poslušnosti
Upravo u toj Marijinoj poslušnosti veliki su duhovni pisci otkrili razlog Marijina uznesenja na nebo. To prelijepo opjevava veliki teolog Efrem Sirac: »Zemlja, ta majka ljudskih tjelesa, bila je prokleta. Ali zbog toga istoga tijela, koje je sama Crkva i koje nikad ne može istrunuti, zemlja je toga tijela bila od početka blagoslovljena: zemlja Crkve Marijino je tijelo.« Efrem uspoređuje Marijino tijelo sa zemljom, s onom nevinom i djevičanskom zemljom kojom je Bog stvorio Adama. Nakon grijeha »zemlja«, duša i tijelo izgubili su svoju nevinost. Sada se u Mariji nanovo pokazuje nova, nevina i djevičanska »zemlja«, njezina duša i tijelo. Upravo zato što je Marijino tijelo blagoslovljeno od samoga početka ono ne može istrunuti poput ostalih tjelesa, ono mora biti uzneseno na nebo zajedno s nevinom dušom. Tako se i u Efremovim rečenicama može iščitati Marijina poslušnost. Upravo zahvaljujući poslušnosti, cijelo Marijino biće, njezina duša i tijelo postali su tako nevini i djevičanski, tako čisti i jasni da je njezino tijelo moralo biti očuvano od truleži smrti, za razliku od nas, neposlušnih. Marija je umrla, ali ta je smrt za nju »usnuće«, njome smrt nije zavladala kao što je zavladala nama, grješnima i neposlušnima. Tako uočavamo da je svetkovina Marijina uznesenja zapravo svetkovina Marijine velike poslušnosti. A nije li to zapravo svetkovina i Kristove poslušnosti. Marija nas svojom poslušnošću dovodi do Kristove poslušnosti. Tajna Kristove osobnosti jest poslušnost, poslušnost nebeskomu Otcu, kako to snažno sažima himan u Poslanici Filipljanima (2, 8). Krist je sada novi »Adam«, on se također »sažalio« nad »Evom«, nad nama grješnicima, ali njegovo sažaljenje nije bilo sudioništvo u grijehu, nego je donijelo spasenje.
Poslušne žene, poput Marije, mijenjaju lice Crkve
Efrem je također naznačio duboku povezanost između Marije i Crkve. U Mariji se Crkva izriče, Marija je majka Crkve, a Crkva je naša majka. I Crkva je »žena«, Kristova zaručnica (Ef 5, 25-32). Upravo zato što je Crkva Marijina, upravo zato što je Marijino tijelo »blagoslovljeno«, i Crkva je neraspadljiva, neprolazna, neuništiva. Ali Crkva ostaje Crkvom samo ako ona u sebi živi taj marijanski, ženski duh poslušnosti. I mi sami vjernici ostat ćemo Kristovi samo ako živimo marijanski, ženski duh poslušnosti. Odatle postaje razvidno kako veliku ulogu žene imaju u Crkvi. One svojom poslušnošću omogućuju da postoji Crkva, jer one ne samo da biološki rađaju djecu na novi život u Kristu, nego svojom poslušnošću stvarno duhovno rađaju Kristovu djecu. Bez žena, bez marijanske poslušnosti, žena Crkva prestaje biti Crkvom! Čemu nauk, sakramenti, crkvena hijerarhija, sve ono objektivno u Crkvi ako ono nema na kome djelovati, ako nema u kome zaživjeti? Crkvu ne će spasiti žene koje i same žele imati vlast, moć u Crkvi, nego jedino poslušne žene. Poslušne žene, poput Marije, mijenjaju lice Crkve, mijenjaju lice i muškaraca u Crkvi. Potkrijepit ćemo to s nekoliko primjera.
Prvo, poslušne žene kazuju svim vjernicima da je sve izvanjsko u Crkvi samo sredstvo za ostvarenje onoga najvažnijega, nutarnjega, a to je poslušnost Isusu Kristu. Kao što se muškarci lako pogube u izvanjskom, tako se i Crkva može pogubiti u izvanjskom. Stoga poslušne žene ne dopuštaju da se to dogodi u Crkvi.
»Tko ima jednu dobru ženu, ima cijeli duhovni harem«
Drugo, poslušne žene također upozoravaju na ono što nije dobro u Crkvi. Kao što se muškarci lako pogube u nedodirljivosti i neranjivosti, tako može i Crkva. »Uvijek postoji nada za one muškarce«, piše Chesterton, »koji se znaju pohvaliti kako im žene prigovaraju.« To su muškarci koji nisu nedodirljivi, koji su spremni na kritiku. Tako i žene u Crkvi svojom čvrstinom i dubinom »prigovaraju« Crkvi gdje se ona udaljila od Krista. Treće, poslušne žene također kazuju Crkvi kako da prepozna »znakove«, potrebe današnjega svijeta. Jer muškarci nerijetko uopće ne poznaju svijet, narav ovoga svijeta, žive izvan i bez svijeta, čak i divlje u neredu protiv svijeta. Tako i Crkva, ona može živjeti samodostatno bez ikakve želje za poznavanjem svijeta, može živjeti neuredno, divlje, tako da je uopće nije briga za svijet, za današnjega čovjeka. Žene u Crkvi sile Crkvu da se počne brinuti za ovaj svijet, da traži uvijek nove načine ostvarenja te iste brige u uvjetima današnjega vremena. Četvrto, poslušne žene u Crkvi pokazuju svu ljepotu Crkve koja se očituje u njezinu šarolikom bogatstvu, bogatstvu Tradicije, nauka, duhovnosti, teologije, pučkih pobožnosti. Žene su po svojoj naravi promjenjive, promjenjivost je jedna od njihovih krjeposti, tako da »tko ima jednu dobru ženu, ima cijeli duhovni harem« (Chesterton). Muškarci teže jednoličnosti, uniformiranosti, uvijek istoj strukturi i istim događanjima. Stoga žene u Crkvi čine Crkvu uvijek promjenjivom u njezinoj nepromjenjivosti, čine je dinamičnom i životnom protiv svake duhovne statičnost i ustajalosti.
Da, sve to, ali i mnogo drugoga mogu žene u Crkvi i u društvu, ali to mogu samo ako poput Marije uđu u ozbiljnu i zahtjevnu Kristovu školu poslušnosti. To mogu one koje su se u cijelosti podvrgle Kristu i Crkvi, koje su oslobođene od Evina duha neposlušnosti.
Izvor: Glas Koncila, br. 33-34 (2199-2200); od: 21. kolovoza 2016.
