Piše: Ivan Vrljić
”Ta će on. Vidi mu glave. Starci mu puni ko brod, biće gura ga netko. Vidi mu nosa! Gle kako hoda ko Đžajić. Ma debil, bolan. Kome se on prsi, levat jedan!”
Ove poznate fraze ili doskočice uz kategorički kažem ”normalan” razgovor ili kavu sve češće su manire koje integrira i određuje poznati mostarski padež hakativ dosad poznat miljama daleko kao svojevrsni mostarski prepoznatljiv brend.
Osim što kultura rapidnog porasta hakativa (mostarskog padeža samoobrane) u mostarskoj učmaloj sredini izaziva pravi prekid sa normalnom tradicijom međusobnog trvljenja, istinske životne borbe diva i mrava, ovaj sociološki fenomen budi u nas pomalo zadivljujući crni humor groteskne mostarske svakodnevnice.
Ispijanje kave, kultura svakodnevnog okupljanja, besparica i tračevi lajtmotivi su voljenog nam grada na Neretvi. Osim što nas određuje poznati mostarski stil življenja, resi nas istinska potreba ispričati sve o aktualnim problemima grada, omladine, pariteta visoke klase i niže klase, uz dosjetku, citiram: Ko šta ima? Ko se vucara okolo? Promjena životnog usmjerenja, brz ritam življenja kao i dokoni spas u kavi, razgovoru koji se temelji na sustavnom degradiranju osoba koji na bilo koji način uspiju.
Ne mislim da tu ima nepravde, nemogućnosti istinskog ljudskog žara za promjenom tj. borbe za svakodnevnicu i ljudsku egzistenciju, ima tu i tamo tu nešto zvjerski ubitačnog, malograđanski degutantnog. Potreba uništavati drugog ili drugačijeg živi u čovjeku odavno, upravo u mostarskom hakativu dolazi do izražaja u punom dometu. Sve dok mi normalni obični ljudi budemo ravnodušni nad ovom pojavom, mladi će usvojiti taj ideal življenja kao normu ponašanja i etičkim kodeksom reguliranja svih međuljudskih odnosa.
Dogledno vrijeme dat će nam pravi smisao mostarskog hakativa koji će polako, vjerujem, postati kulturnom akvizicijom ili u najmanju ruku postati zaštitom Unesca.
Izvor: Pogled.ba
