Prije 28 godina, 18. studenoga 1991. Vukovar je okupiran. Iscrpljen, razrušen grad s gotovo nikakvim naoružanjem, malim brojem ljudi, okružen daleko brojnijom i vojno opremljenijom JNA borio se do zadnjeg atoma snage. Neću reći da je pao jer dok je ljudi, ponosnih ljudi, on je na nogama. Ljudski duh se ne može ubiti. Strašne slike stradanja, razaranja, zločina nezamislivih razmjera obišle su svijet. Slike koje se urežu duboko u sjećanje i srca i ostaju zauvijek. Koliko patnje, boli i agonije na jednom mjestu. Koliko nade, vjere i neustrašivosti. I ljubavi. To je bila žrtva iz koje se zrcali i vječno će plamtjeti ljubav za našu Domovinu i narod.
Danas, nakon 28 godina, zahvalni smo im, molimo za njih i sjećamo se žrtve koju su podnijeli za sve nas. Nema načina odužiti se, ali možemo ne zaboraviti i cijeniti, živjeti i izgrađivati kvalitetan i pošten život. Na taj dan, a trebali bi i češće, sjećamo se žrtava Vukovara, Škabrnje i svih stradalih u Domovinskom ratu.
U mostarskim crkvama se u 18 sati slavi sveta misa za pokoj njihovih duša, a tako je bilo i ove godine. Nakon misnog slavlja vjernici su se iz svojih crkava zaputili u Vukovarsku ulicu. Molitvom kod Vukovarskog križa, sa svijećama u rukama prisjećali su se tragičnih dana Grada Heroja. Ove godine molitvu je predvodila Župa sv. Tome apostola. Riječi molitve, pjesme i plamenovi svijeća stremili su k nebu. A iznad Mostara na brdu Hum, podno Jubilejskoga križa, Tropletova mladež je zapalila 28 baklji u čast 28 godina žrtve Vukovara i uspostave Hrvatske zajednice Herceg – Bosna. Baklje su zaplamtjele točno u 25 minuta do 20 sati u spomen na 25. kolovoza 1991. kada je započela agresija na grad Vukovar.
Ove godine Mostar je na poseban način bio u Vukovaru. Liturgijsko pjevanje na svetoj misi zadušnici za sve stradale predvodili su Akademski zbor Pro musica i Tamburaški sastav Mostar, među kojima su bili i tamburaši iz naših dviju župa, a misno slavlje predslavio je naš biskup mons. Ratko Perić.
Povukavši paralelu sa slavnom bitkom Spartanca Leonide i njegovih 300 vojnika protiv daleko nadmoćnijih Perzijanaca, biskup je u propovijedi rekao kako je u Vukovaru bilo previše ljudi za smrt, ali dovoljno za slavu.
Ovakve borbe Davida i Golijata u hrvatskoj povijesti nisu rijetkost. Sjetimo se Krbavske bitke, Nikole Šubića Zrinjskog i Sigeta…i Vukovara… Prije više od 120 godina veliki hrvatski pjesnik Silvije Strahimir Kranjčević zavapio je u svojoj poemi Mojsije :
Izvedi narod moj, o Gospode, izvedi ga iz ropstva zlopatna… Spomeni se da ropstvo nemilo, ko teško ono stijenje nadgrobno, na leđima mi tlači bratskijem, I da nam ljuti naši krvnici u utrobama djeci sudiše!
I spasi narod moj, o Gospode!
I Vukovar je vapio prije 28 godina. Ne smijemo zaboraviti!
Ne smijemo zaboraviti ni one koji su živote svoje dali zbog ljubavi prema pravdi, slobodi i ljudskosti, a nisu krvnim sponama vezani za Hrvatsku. Jedan od njih bio je i Jean – Michel Nicolier. Njegova majka , kao i mnoge naše majke, još uvijek ne zna gdje su posmrtni ostatci njezina sina.
“Obriši suze Lyliane, znam, danas si željela gledati slike njega i njegove djece kod Eiffelova tornja, al on je izabrao Vodotoranj.”
Znam , sada je trebao biti u zagrljaju neke lijepe Parižanke, a ne u zagrljaju vlažne zemlje na nekom mjestu, još neotkrivenom.
Ne plači Lyliane, znam, nisu ga našli, al našao je on nas. Zemlja koja skriva kosti nije uspjela zarobiti njegovu dušu. Našao je on odavno izlaz i ispričao nam svoju priču.
Znam, nije isto. Mi oplakujemo smrt heroja, a ti svoga djeteta. Mi pamtimo vojnika, ti njegove prve korake i razbijeno koljeno. Mi pamtimo njegove zadnje riječi “klaonica”, ti prvi izbijeni zub.
Obriši suze, ti francuska damo… nisi dočekala njegove potomke, al zato će naši pričati o njemu. Gubitkom života, zaslužio je onaj vječni.
Ne plači Lyliane, rodila si heroja. Ni Francuza, ni Hrvata, već čovjeka koji je umro za druge.” ( Snježana Vučković)
Otiđimo do križa u Vukovarskoj. Pomolimo se i zapalimo svijeću. Ne samo 18. studenoga.
