Dok diše, čovjek je biće koje se ne prestaje nadati. Uvijek iznova, u bolje danas, pa i ono sutra. Ponekad se čini da sa sjetom promatra minulu nadu, vrijeme koje je već pregazio ili koje je njega pregazilo. Zato želi ponovno, bolje i ustrajnije. U svakom slučaju strpljivije, prebirući životni poziv i svoje odluke. Tako su se, 19. siječnja, u župnoj crkvi Krista Dobrog Pastira, okupili Branko i Iva Markić, kako bi pred Bogom, obitelji i župnom zajednicom potvrdili vjeru u Boga, nadu u Njegovu Providnost i ljubav kako međusobnu tako i prema svima oko njih. Godine 1972., u njihovu rodnom Kočerinu, izrekli su svoj ženidbeni DA. Možda sve detalje toga dana prije 50 godina danas ne znaju prepričati, no znaju zašto su tada došli Bogu u svoju kočerinsku crkvu i zašto su zajedno molili i zahvaljivali Bogu. Znaju zašto su krenuli zajedno u životnu avanturu, osnovali obitelj i postavili joj čvrst temelj na zajedničkoj molitvi. Nedugo nakon vjenčanja, preselili su u Iliće, točnije započeli su iznova. Bog im je podario dvije kćeri te su tako svoju svakodnevicu ispunjali s još većom životnom zadaćom i poslanjem. Iva je bila kućanica, a Branko je radom priskrbljivao kruh za obitelj. Nisu ih mimoišli ni križevi, teškoće i razdoblja kada odgovore nisu imali. Tada su se oslanjali na vjeru u Božju volju i jedno na drugo. Nikakvo progonstvo na njima nije urezalo znakove samosažaljenja i gorčine. Bilo da je riječ o ratnim progonstvima, neimaštini, borbi za normalan obiteljski život, smrti kćeri ili pokojoj bolesti koja im se kroz godine pridružila. Znali su da nemaju odgovore, ali i da imaju dovoljno da budu Bogu zahvalni. Ta tko još za života spozna svoje poslanje?! Vjerojatno nesvjesni u potpunosti značenja i ovog slavlja, ipak su htjeli svoju bračnu privolu ponovno donijeti Bogu, te su tako pod večernjom svetom Misom koju je predslavio župni vikar don Ivan Aničić, a koncelebrirao župnik don Pero Miličević, zahvalili za darovane godine zajedništva. U prigodnoj homiliji, župnik ih je uputio na promatranje i nasljedovanje Svete Nazaretske Obitelji, naročito tihog i samozatajnog svetog Josipa, onoga kome je povjerena velika zadaća da brine o obitelji. Usmjerivši pogled prema onome što slijedi, potaknuo ih je, kao i sve prisutne na Sv. Misi, kako je obitelj pred Bogom potpuna, i da Onoga koji ih je spojio ne treba zaboraviti kroz godine braka i mraka. Svjesni su kako su dosta puta morali zaboraviti sebe i darovati svoje vrijeme, raspoloženje, osjećaje onomu drugomu kako bi bio mir u srcu i obitelji. Nakon homilije, svećenici su slavljenicima udijeli blagoslov, prisjećajući se darovanog prstenja kao znaka uzajamne vjernosti i podsjetnika da taj čin svojim suživotom obnavljaju svaki dan. Bogu zahvalni za slavlje toga dana, preporučujemo Mu ovu i sve obitelji na brigu i blagoslov kako bi znali vrjednovati i ljubiti svoga bližnjega kao sebe samoga.
s. Monika Ćorić, unuka
