Tema je, kojom ću se baviti, svevremenska i tiče se svih nas pojedinačno bez obzira na dob ili spol. Više nego ikad prije, o ovoj se temi treba pričati bez sustezanja i okolišanja. Kako mladi danas poštuju i cijene starosnu dob ili općenito starije ljude? Na ovo pitanje i možebitne odgovore moderno doba odgovara s gnušanjem, prijezirom i blagim otporom prema pojmu starenja. Svi ćemo mi jednoga dana ostariti. To je sigurna budućnost svih nas. Starenje je proces koji je neizbježan, bolan i tegoban.
Naši će se skrbiti o nama koliko to bude potrebno ili olakotno, ovisi o njihovoj ulozi ili pozivu. Danas je svakako zabrinjavajuća nebriga i nepoštivanje starosne dobi. Mladi ne primjećuju slabost i iznemoglost starijih i gledaju s prijezirom i gađenjem iznemogle starce pored ceste ili u staračkom domu. Prva je naznaka takvoga nazora obični autobus u koji ulazi starija osoba, a da joj mlada osoba ne ustupi mjesto. Još je mnoštvo primjera stigmatiziranja starijih ljudi. Živimo u modernom dobu koje ne prihvaća starije i nemoćne i gdje je biti nemoćan i bolestan strašan promašaj bića u cijelosti. Moderno doba propagira vitalnost i snagu života i što će nam onda uopće starost? Mnogi se ljudi podvrgavaju različitim plastičnim operacijama da prikriju svoju stvarnu dob, tome svjedočimo gotovo svakodnevno. Onda nije ni čudo što djeca i mladi s prijezirom gledaju na starije ako rastu u ovom vremenu iskrivljenih vrijednosti. Biblija, pak, na mnogim mjestima i u psalmima hvali brigu o starijim i nemoćnim žiteljima; pomoći starijem je Bogu ugodan čin koji vrijedi više nego sve molitve svijeta. Kamo sreće da takav pristup imamo danas u modernom dobu i da se malo više žrtvujemo za potrebite. Imamo toliko staračkih domova, a toliko malo brige za starije koje su vlastita djeca doslovno zaboravila. Dok su roditelji vrijedno uzdizali svoje sinove i kćeri, bili su dobri, a kad su ostarjeli ili oboljeli za njih vrijedi samo starački dom i godišnji sastanci za Božić, Uskrs i poneki blagdani. Jesmo li pravi vjernici ako imamo takav pristup? Nismo i nećemo biti. Poštivanje je starijih među prvim božjim zapovijedima. Pred takvom zapovijedi postoji imperativ bez „ali“. Ni karijera ni djeca ni nešto treće ne može biti izlika nebrizi prema starijim žiteljima. Ako im i pamet posustane, naša je zadaća skrbiti o njima do zadnjega čina – dostojanstvenoga umiranja u kojem bismo svi trebali biti jednaki; i oni bogati, siromašni, ubogi i bolesni kao i zdravi. Pred smrti smo svi jednaki, a pred životom nismo. Potrudimo se da starijim i onemoćalim žiteljima budemo svjetlo i utjeha. Nezahvalnost je najgore breme koje lomi cjelokupno čovječanstvo. Iz nezahvalnosti slijedi sebičnost, a iz sebičnosti mržnja i zavist. Naši starci zaslužuju lagodno umiranje uz nezaobilazno druženje s njima. Ako su bolesni i dementni, nije to ljudska slabost, nego je slabost ignoriranje njihovih potreba. Moderni svijet više nego ikad prije mora promijeniti stav prema starenju i prema starijima. Na iskusnijima svijet leži jer primiti od njih savjet neprocjenjiva je stvar. Veliki francuski romanopisac Honore de Balzac rekao je sljedeće: Najgnusnija, ali i najčešće i najstarija nezahvalnost je nezahvalnost djece prema roditeljima. Da je Balzac bio u pravu vidimo u našem dobu koje nepovratno gubi smisao u ignoriranju potreba starijih ljudi.
Autor teksta: Ivan Vrljić
