“ Nemate pravo zaboraviti vašu povijest. Ne da se svetite, nego da stvarate mir. Ne da biste gledali na ova svjedočenja kao na nešto čudno što se dogodilo, nego da biste voljeli kao što su oni voljeli.”
Papa Franjo, Govor duhovnim zvanjima u sarajevskoj katedrali 6. lipnja 2015
Nakon svih događaja koji su se u prvoj polovici svibnja 2020. zbili u Sarajevu, valja od početka i pomno ( usp. Lk 1,3 – 4 ) predočiti stvari. Njihova raščlamba upućuje na sukob svjetova, koji neminovno daju bitne naznake za budućnost ovih prostora. Na jednoj strani su oni koji su 16. svibnja u sarajevskoj katedrali slavili misu za žrtve Bleiburške tragedije, a na drugoj oni koji se nazivaju antifašistima i protivili su se tomu. Na temelju poruka, nakana i ikonografije, jasno je da ovi prvi predstavljaju europski civilizirani svijet koji vodi traženju istine, uvažavanju svih međunarodnih konvencija, odavanju pijeteta žrtvama, oprostu i normalnoj budućnosti; a drugoga odlikuje zataškavanje i opravdavanje zločina, logika osvete i uvod u neke buduće sukobe na ovim prostorima. Opredjeljenje za jednu ili drugu stranu zapravo je očitovanje što za nova pokoljenja želimo.
S obzirom da bi analiza svih izrečenih govora oduzela puno prostora, valja se usredotočiti na one koji pokazuju o čemu je uistinu riječ. Najprije, tu je skup “pomen žrtvama fašizma u Vracama” koji je održan večer uoči najavljene mise. Na njemu su, uz ino, predstavnici SABNOR-a poručili kako su se okupili da bi poslali “univerzalne poruke mira i ljubavi”, a potpredsjednik ovog udruženja Nijaz Skenderagić je istaknuo: “Najbitnije je da imamo iste povratne poruke ljubavi, solidarnosti i mira, a ne da nam stalno kopaju po prošlosti i da nam na svoj način ispisuju historiju kakvu oni smatraju da se desila.” Dakle, potrebno bi bilo kao u doba komunizma šutjeti i kimati glavom te se voditi logikom kako je “neprijatelje naroda” 1945. stigla zaslužena kazna. U istu se misaonu konstrukciju, očito, stavljaju logika osvete i pojam ljubavi. To nedvojbeno raskrinkava šizofreno stanje svijesti koje će, dok policijske snage čuvaju sve katoličke crkve u Sarajevu (!), govoriti o miru. Takvima je istina o stradanju od partizanske ruke “kopanje po prošlosti” pa su zato protiv toga “revizionizma”.
Nadalje, isto je udruženje sutradan, dok je kardinal predvodio misu, organiziralo prosvjede na kojima se, unatoč restrikcijama zbog koronavirusa, okupilo oko tisuću ljudi. Usred grada, prema svemu viđenomu, napravili su pravi komunistički dernek na kojem su zaigrali Kozaračko kolo i pjevali partizanske pjesme. Rečenoga, pak, Nijaza u cijeloj priči “zabrinjava šutnja Evrope” – što valjda nisu podržali samozvane antifašiste u njihovoj harangi. Očito je da do takvih ne dopiru riječi iste Europe koja se na ovu temu više puta oglasila. O tomu govori Rezolucija Vijeća Europe 1481/2006 od 25. siječnja 2006. u kojoj se ističe potreba međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima. Zatim, Praška deklaracija o savjesti Europe i komunizmu od 3. lipnja 2008. koja je urodila Europskim danom sjećanja ne žrtve staljinizma i komunizma, a kojega su 23. rujna 2008. izglasovali članovi Europskog parlamenta i obilježava se svake godine 23. kolovoza. Onda, Rezolucija Europskog parlamenta o europskoj savjesti i totalitarizmu od 2. travnja 2009. koja to sve na određeni način objedinjuje; te, recimo, Praška deklaracija o zločinima komunizma od 25. veljače 2010. godine. Kao konačni pravorijek tu je Rezolucija Europskog parlamenta od 19. rujna 2019. o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe u kojoj se na istu ravan stavljaju nacistički i komunistički zločini. Stoga bi ovakav “kontraskup” u bilo kojem europskom gradu bio označen ili kao loš maskenbal dokonih staraca ili kao udar na europske vrijednosti.
Tomu u prilog ide činjenica da su tzv. “antifašistkinje” nakon mise došle pred već praznu katedralu i poručile: “Pobjegli ste, vidimo se iduće godine!” U masi tog polusvijeta bilo je onih koji su poručili da policija čuva “svinju jednu” – kardinala Vinka koji je “od danas persona non grata, nepoželjan”. I nitko se od dičnih političara nije oglasio niti osudio. Štoviše, član Predsjedništva BiH Željko Komšić čestitao je građanima Sarajeva što su na dostojanstven način iskazali nezadovoljstvo povodom “služenja mise u spomen ustaških zločinaca”. “Sretan sam zbog činjenice da nas neprijatelji ovoga grada nisu nadmudrili”, obznanio je Komšić i tako razvidno dao amnestiju svakomu tko se možda pokuša razračunati s tim “neprijateljima” – zapravo katolicima-Hrvatima. A na istoj su postavci i svi sarajevski svjetovni mediji koji su svojom propagandom stvorili stanje linča prema Katoličkoj Crkvi tako da se misa mogla održati jedino uz jake policijske snage. I da stvar bude gora, slavodobitno su poslije pisali: “Regija i svijet oduševljeni Sarajevom!”
Ipak, unatoč tomu što su katolici doživjeli teška poniženja, to nije najtragičnije. Teže je biti svjestan da živimo u okruženju koje jedne zločine ( partizansko-komunističke ) opravdava drugim zločinima ( ustaško-nacističkim ); koje nije spremno pustiti, pola stoljeća skrivane, činjenice iz prošlosti da progovore u javnosti; koje pod prividom objektivnosti – jer spominje i “drugu stranu” – vodi propagandne monologe… Time se zapravo na pleća sutrašnjice tovari nerazriješene terete prošlosti i svojoj djeci ostavlja kolektivno ludilo izokrenutih sustava vrijednosti kao zalog budućnosti. U ovakvom ozračju neminovno je da računi jednoga dana dođu na naplatu. No, hoće li i tada biti “slobodarskih” medija koji će konstatirati da su to slike Sarajeva kojima se ponose?
( Preuzeto iz Katoličkog tjednika, autor teksta Josip Vajdner. )
