Piše: Josip Blažević
“S dvadeset i četiri godine otkrila sam svijet čistog duha” – piše samosvjesna ruska filozofkinja Tatjana Goričeva, čiji je put do Krista bio krivudav, od filozofije Sartrea i Camusa pa preko joge. U filozofiji joge zasmetala ju je narcisoidna usredotočenost praktikanata na vlastito “ja”, s jedne strane, i nehaj za egzistencijalna pitanja, s druge. Kritički stav spram filozofije joge prouzročio je događaj koji sama opisuje u knjizi Put k Bogu spasitelju: “Moj prijatelj V. radio je na jednoj spasilačkoj stanici. Jednom mi je pripovijedao da je baš u vrijeme meditacije vidio na obali jezera utopljenika koji se pojavljivao na površinu jezera i opet je nestajao. V. je zaključio da nije moguće da bi on sada prekinuo s meditiranjem i čovjek se utopio.” Goričeva se, nakon opisanog događaja, i dalje nastavlja baviti jogom ali, od sada, samo individualno. Jednog dana, s dvadeset i šest godina života, šetala je poljem. Čitala je kršćansku molitvu Očenaš. Piše: “Može se meditirati i o kršćanskim molitvama. Za nas je to bilo svetogrđe, jer smo kršćanstvo ubrajali u nižu podvrstu joge. Pročitala sam možda šest puta ‘Očenaš’ a da nisam imala bilo kakve misli o tome da bi, On, ‘nebeski otac’, doista mogao biti na nebu. Kad odjednom dobih odgovor. Dogodilo se nešto sasvim neočekivano, nešto posve nezamislivo. On mi je razjasnio da ga ima. Ne apstraktni, anonimni Bog joge, nego ljubljeni, nebeski, biblijski Otac. On me voli i voli sve oko sebe. Vidjela sam to vrlo jasno, kao da se preda mnom otvorio prvi dan stvaranja. Cijeli krajolik okolo-naokolo, prije tako škrt, zasjao je u neopisivoj radosti. Izgledalo je da od radosti kliče svaka trava, svaki listić; kao da je čitav svijet upravo bio stvoren od njegovih ljubljenih ruku. Tako sam se ponovno rodila.”
Svjedočanstvo ruske pravoslavke Tatjane Goričeve predstavlja put k Bogu spasitelju preko filozofije i istočnjačke meditacije. Primila je milost spoznati Boga po molitvi Očenaša. Nisu svi suvremeni duhovni nomadi njezine sreće. Ali ih ima. Navodimo njezino svjedočanstvo na početku ovoga ljetnog broja Veritasa posvećenog meditaciji.
Uz odmor tijela i prevrtanje pod suncem, kršćani će potražiti i odmor za dušu. Neki će se odmarati u hladu samostanskih zidina, kako bi i duši dali oduška. Zato u ovom broju Veritasa značajniji prostor posvećujemo meditaciji. Redovničke i monaške zajednice imaju različite oblike meditacija koje, nažalost, mnogi kršćani slabo poznaju, zbog čega se okreću istočnjačkim tehnikama, prvenstveno iz “zdravstvenih” motiva. Makar među svim metodama meditacija postoje izvjesne sličnosti, kao što su pažnja koja se pridaje položaju tijela, ispravnom disanju i sabranosti, ipak, između kršćanskih metoda meditacija (franjevačka, isusovačka, karmelićanska…) i istočnjačkih (joga, transcendentalna meditacija, New age…) postoje nepomirljive razlike. Dok je bit kršćanske meditacije ekstaza, otvorenost prema bližnjemu u djelotvornom služenju u ljubavi, i prema Bogu koji je osoba (Otac koji nas ljubi), bit istočnjačkih tehnika meditacija jest enstaza, ili usredotočenost na vlastito “ja”, vlastiti “bitak”, kojemu se pripisuju božanska svojstva, koji je neosobna sila, energija, svijest, kozmička ili božanska, pri čemu prevladava zavodljiva filozofska igra pojmovima.
U “Pismu upućenom biskupima Katoličke Crkve o nekim vidovima kršćanske meditacije” (od 15. prosinca 1989.), Kongregacija za nauk vjere, pod naslovom “Pogrešni načini molitve”, upozorava na dva temeljna zastranjenja, pseudognozu i mesalijanizam, koji se i danas potkradaju u kršćanstvo, osobito preko istočnjačke tehnike meditacije. Protiv pseudognoze Kongregacija ističe da je Bog stvorio materiju i da ona u sebi nije zla, da čovjek nije Bog koji se samo treba sjetiti svoje božanske naravi i razviti potencijale, nego grješno stvorenje koje se spašava milošću Božjom, te da nikakvo “prosvjetljenje” ne čini suvišnom kršćansku vjeru. Drugo zastranjenje na koje ukazuje spomenuto Pismo odnosi se na lažne karizmatike 4. stoljeća, koji su milost Duha Svetoga poistovjećivali “s psihološkim iskustvom njegove prisutnosti u duši”, relativizirali granicu između Stvoritelja i stvorenja, Kristovo otkupljenje promatrali kao nešto nadiđeno, a ono što pripada kategoriji čiste milosti svodili su na razinu naravne psihologije, kao “višu spoznaju” ili kao “iskustvo”.
Ljetni broj Veritasa predajemo čitateljima sa željom da u njemu, ovo ljeto, pronađu neki oblik kršćanske meditacije koji će im u život unijeti duhovno osvježenje i pomoći u razlikovanju kršćanske meditacije kao puta k Bogu spasitelju, od istočnjačkih tehnika koncentriranih na vlastito “ja”.
Izvor: Veritas, srpanj/kolovoz 2016; br.: 7-8(605)
