U subotu, 22. listopada 2016. , u organizaciji Hrvatske kulturne zajednice Troplet , sudjelovali smo u XV. Molitvenom danu za domovinu Vrhbosanske nadbiskupije i XIII. Hodočašću na Bobovac katolika pripadnika Ministarstva obrane , Oružanih snaga BiH i redarstvenih snaga.
Nikad nisam bila u tom kraju i nisam znala što očekivati. Nakon nekoliko sati vožnje počeli smo se lagano uspinjati. Cijelim putem pratila nas je priroda, lijepa i privlačna, obojena jesenjim bojama, a u isto vrijeme surova i prkosna. Čovjek se zapita kako je čovjek mogao živjeti i odolijevati svim nedaćama prošlosti u ovakvom okruženju, toliko visoko da se i nebo čini preblizu. Bacila sam pogled prema dolini kojom se brzo valjala rijeka Bukovica. Stazom tik do nje već se kretala dostojanstvena kolona vojnika , redarstvenika i civila , a ubrzo smo joj se i mi pridružili te smo zajedno u molitvenoj procesiji stigli do Bobovca, kraljevskog grada.
Svjesna da stojim na tlu na kojem se sastaju slavna prošlost naših kraljeva i teška sadašnjost, obuzelo me je strahopoštovanje prema mjestu na kojem sam stajala. Kroz šuštanje lišća moglo se osluškivati bilo prošlosti kako tuče i kroz nas sadašnje. O svemu tome svjedoče ostatci crkve sv. Mihovila arkanđela u kojoj su bile i grobnice nekoliko bosanskih kraljeva. A što to nas veže, što su to oni ostavili nama u naslijeđe? Vjeru , ljubav prema domovini i svome narodu.
I upravo tu se slavila misa i molilo se za domovinu. Svečano Euharistijsko slavlje predvodio je nadbiskup metropolit vrhbosanski kardinal Vinko Puljić u zajedništvu s vojnim biskupom u BiH mons. Tomom Vukšićem , vojnim biskupom u RH mons. Jurom Bogdanom i petnaestak svećenika iz različitih krajeva BiH, među kojima je bio i naš župnik don Ivan Perić.
Ne može čovjek stajati na tako povijesno značajnom mjestu i ne prisjetiti se stare narodne mudrosti – narod koji ne poznaje svoju prošlost nema ni budućnost; bez korijena biljka dugo živjeti ne može. A u našim korijenima zapisane su molitva i ljubav prema svome narodu. Kardinal Vinko Puljić pokrenuo je Molitveni pohod Bobovcu kao znak sjećanja na dan smrti kraljice Katarine Kosača 25. listopada 1478. s ciljem ujedinjenja u molitvi za svoj narod i domovinu, ali i za sve ljude koji u njoj žive.
Nakon svete mise lagano smo krenuli ostavljajući iza sebe to svjedočanstvo naše prošlosti koje će i dalje prkositi svim olujama i nedaćama i nama pokazivati kako se ostaje svoj, kako se svoje ne da i čuva i kako se vjerno Bogu moli.
Silazeći sve niže i niže, došli smo na mjesto s kojega je molitvena procesija i krenula. Dolinom uz rijeku Bukovicu širio se vrlo ugodan miris – to su naši vojnici pripremili svoj specijalitet, vojnički grah za sve sudionike ovog tradicionalnog događaja, a to je ujedno bio i završetak ovog pohoda na Bobovac. Međutim, mi smo u povratku imali još jedno stajalište – Kraljevu Sutjesku. Oduševio me franjevački samostan s bogatom knjižnicom i muzejom koji svojim izlošcima čuva od zaborava davno odigranu dramu naše prošlosti.
I… povratak u Mostar. Što reći nakon jednog tako ispunjenog, poučnog dana? Naši preci su nama ostavili puno toga u naslijeđe, i mi sami smo tome svjedoci. Nadam se da ćemo i mi imati što ostaviti onima koji dolaze iza nas. S tom nadom i molitvom očekujem neki novi susret s našom poviješću na Bobovcu ili nekom drugom mjestu!
Danijela Skoko
Izvor foto: urednik/troplet.ba/KTA BK BiH
