Mnogi ljudi prođu kroz naše živote, a samo rijetki ostave dubok i neizbrisiv trag!
Dragi naš župniče don Ivane,
Prije 10 godina Božja te milost dovela u našu malu kapelicu na Barakovcu. Nismo tada mogli ni sanjati kakva će se čuda sve događati. Da, čudo je kad život župe počne cvjetati, kad po prvi put zapjeva zbor, djeca uče svirati i po prvi put održe tamburaški koncert ili izvedu dramsku predstavu, kada po prvi put slavimo svete mise na našim grobljima, svečano proslavimo naše župne zaštitnike i sve više ljudi dolazi tražiti Boga po molitvi i sakramentima u našoj maloj kapeli. Poput prvih kršćana, skrivenih u katakombama i privatnim kućama.
Uz tvoj entuzijazam, odlučnost, volju, ljubav prema Bogu i Crkvi čovjek nije mogao ostati ravnodušan, stajati po strani prekriženih ruku, nego je morao zasukati rukave i prihvatiti se posla. ”Dat će Bog, bit će dobro!”, znao si često reći. I dao je! Kapelica je postala premalena, a u tvom srcu prevelika želja i jasan cilj – crkva. I izgrađena je crkva, i župna kuća, a što je najvažnije, živa Crkva u našim dvjema župama.
U tom našem zajedničkom hodu sebe nisi nimalo štedio… ni kad su bolovi bili prejaki i zdravlje narušeno, nijedna župna aktivnost nije trpjela. Sve je moralo ići naprijed. ”Sve za dragog Isusa!“ A njega, Dobroga Pastira ni za što.
Kroz ovo, za nas prebrzo proletjelo vrijeme, postao si nam prijatelj, pa i onima koji su te doživljavali samo kao prijatelja, a nikada ili nerado kao župnika. Osvojio si dječja srca, a djeca sigurno prepoznaju iskrenost i dobrotu. Zato ne čudi što su radosno hrlili na vjeronauk, probe i biti ministranti. Podržavao si mlade, okupljao ih, omogućio im pomoć u učenju, poticao na sviranje i pjevanje, da vole svoju crkvu. Posebnu brigu si pokazivao prema našim starima i bolesnima, usamljenima i siromašnima. Nitko u potrebi kod tebe nije naišao na zatvorena vrata. Tko je pokucao otvorio si mu i vrata i srce, dobio je pomoć, savjet i riječ utjehe. Vodio si nas na hodočašća, djecu uveseljavao izletima, radovao se s nama u svakoj prigodi, pa i svoju harmoniku zasvirao. I tugovao si s nama. Nastojao si uvijek biti na raspolaganju bez obzira na doba dana, svoje raspoloženje i svoje osobne brige.
Nije uvijek bilo lako. Ti i tvoji časni prethodnici u službi pastira ove ranjene Crkve to najbolje znate. Došao si poput Pavla u poganski Korint, među stado zbunjeno, raspršeno i opterećeno brojnim povijesnim i sadašnjim traumama. Zaklinjao si nas imenom Gospodina našega da svi budemo jedno, iste misli i istoga osjećanja, nerazdijeljeni u navezanosti na ljude nego povezani u jednoj ljubavi prema Kristu i njegovoj Crkvi. Bilo je dosta teških i naizgled nerješivih problema i odnosa, ali s tvoga lica nije nestajao iskren osmijeh i radosni optimizam. Mudar kao zmija, a bezazlen kao golub (Mt 10,16) dobro si osjećao i znao što je u srcima i na usnama tvojih vjernika, ali i onih koji su ti izbliza ili iz daleka prilazili kao farizeji i pismoznanci. Duh Oca našega dao ti je u svaki čas što ćeš govoriti i ustrajao si do kraja. Nesebično, ljudski, kršćanski i svećenički.
”Dat će Bog!” I daje onima koji ga ljube. Dobio si i kapelana, don Antonija, s kojim se također opraštamo. Uselio si napokon u našu župnu kuću nakon deset godina podstanarstva i preseljavanja. I kad se učinilo da će sad biti sve lakše i Bogu hvala, napokon bez napornih građevinskih radova i stalne novčane neizvjesnosti, moraš otići. Ali valjda, vrijedni i odgovorni, veliki ljudi nemaju pravo na malo predaha. Ne razumijemo zašto, ali osjećamo da nije pravedno.
Puno stranica bi trebalo ispisati i opet bi nešto ostalo neizrečeno, ali svatko u svom srcu najbolje zna tko, što i kakav si bio.
Ovo nije neki isprazni hvalospjev koji se piše tek, eto, radi reda. Ovo je stvarnost koja se ogleda u svakom kutu crkve u kojoj se sada s tobom opraštamo, stvarnost u svakoj onoj biljčici koju si pazio da ne uvene, u putu do crkve… gdje god oko pogleda, tu si i bit ćeš.
Teško je kad prijatelj odlazi. I mi se teško mirimo s činjenicom da odlaziš baš sad. Ali znamo da nas ne ćeš zaboraviti jer ovakvih župa i župljana nema nadaleko. Mi tebe ne možemo zaboraviti.
“Ni zbogom ni doviđenja, nego hvala i oprosti”, napisali smo ti za sjećanje.
Hvala za velikodušnost, mudrost, dobrotu, strpljivost i radišnost, hvala što si nam bio motivacija i učio nas kroza sve ovo vrijeme kako izgrađivati župu, kako zaboraviti i oprostiti ono loše da bi se postiglo veće zajedničko dobro.
Oprosti za sve što nije bilo u redu, al’ ti nam svakako to ne bi ni rekao, a ni zamjerio…
Don Ivane, neka te Bog nagradi za sve što si nam u ovih deset godina pružio i neka te i dalje snaži, krijepi i vodi na tvom svećeničkom putu. Tko zna, možda si na tom putovanju dobio i povratnu kartu za Cim i Iliće.
Veliki hrvatski pjesnik Josip Pupačić napisao je: ”Rasut ću sebe u srca mnoga”…baš kao što si ti sebe u naša.
Zato, ako sada padnu i suze, hvala Bogu na njima jer to je samo znak da smo ljudi, prijatelji i da je puno lijepoga i dobroga učinjeno, zar ne?
Dragi župniče, još jednom hvala i nek nam te čuva dragi Bog!
