Piše: Josip Vajdner
Od trenutka svoga ustanovljenja Crkva je stvarnost koja u svome biću uključuje različite elemente: u rasponu od svetoga do grješnoga, onostranosti i ovostranosti, duhovnosti i materijalnosti. Njezin vidljivi poglavar – kako uči Sveto pismo – prema riječima samoga Isusa Krista, jest Sv. Petar (usp. Mt 16,18), odnosno u ovozemaljskoj protežnosti: njegovi nasljednici koje nazivamo papama. Oni su, u zajedništvu sa zborom biskupa, dužni brinuti da polog vjere (depositum fidei), odnosno skup vjerskih istina, tj. crkveni nauk, bude sačuvan od iskrivljivanja, samovolja i kojekakvih devijacija. A to su i u stanju jer je Duh Sveti onaj koji zapravo vodi Crkvu, „poučava“ i „doziva u pamet“ što je Isus govorio (usp. Iv 14,26). Potvrdu toga moguće je naći u nebrojeno mnogo slučajeva tijekom povijesti koji svjedoče kako su, skoro u načelu, definiranje crkvenoga nauka pratila i odbijanja, neposlusi pa i šizme. Aktualna događanja u Njemačkoj ukazuju kako bojazan od novoga raskola i stavranja nove nacionalne Crkve nije posve neutemeljen.
Naime, već duže vrijeme u tamošnjoj narodnoj vjerničkoj zajednici „kuha“, a nije netočno kazati i da, duhovno gledano, „pušta na sve strane“. Čelni ljudi hijerarhije razaznaju kako je potrebno reagirati. Stoga je nakon plenarnog zasjedanja Njemačke biskupske konferencije u ožujku 2019. njezin predsjednik, münchenski nadbiskup Reinhard kard. Marx svekolikom puku obznanio kako će biskupi pokrenuti „obvezujući sinodalni proces“. Kao najaktualnije teme za razmatranje bit će: svećenički celibat, crkveni nauk o spolnom moralu, klerikalna moć te uloga žena u crkvenim službama. U tom su pravcu utemeljili i Sinodalnu skupštinu koja će usmjeravati taj proces, a prema rečenomu može se zaključiti da će predstavljati vrhovno tijelo u njemačkoj Crkvi u kojemu će uz biskupe glavnu riječ voditi i krovno laičko udruženje: Centralni komitet njemačkih katolika – Zentralkomitees der deutschen Katholiken (ZdK). Oformljene su i radne skupine koje bi svoje zaključke trebale objelodaniti već na jesen.
I ništa tu ne bi bilo sporno da već ne postoje naznake odbijanja Papina autoriteta, pogreški u koracima, kao i iskrivljivanja crkvenoga nauka. Prvo što upada u oči jest da je nakon izlaska u javnost s ovim zamislima ragirao papa Franjo uputivši 29. lipnja 2019. pismo Hodočasničkomu Božjemu narodu u Njemačkoj u kojemu ih je, uz ostalo, pozvao da umjesto površnoga umovanja koje samo razmatra posljedice, ali ne i uzroke, „daju prvenstvo evangelizaciji“. Potaknuo ih je da ne srljaju sami, nego se zajednički daju „na put s cijelom Crkvom, pod svijetlom Duha Svetoga“. „Kad je god crkvena zajednica pokušavala sama izići iz svojih problema te se pouzdavala samo u svoje snage, u svoje metode i svoju inteligenciju, to je završilo tako da se zlo koje se željelo prevladati još više umnožilo i održalo“, upozorio je papa Bergoglio u pismu koje je očito – budući da je pisano njegovim materinjim jezikom španjolskim – sam sastavio.
Međutim, sve ukazuje da su se strukture njemačke Crkve o ove poticaje oglušile (prijedlog kard. Reinera Woelkioga za usklađivanjem ovoga glatko je odbijen!) te nastavile kako su zamislile – da s Prvom nedjeljom došašća 2019. i službeno započnu „obvezujući sinodalni hod“ prema predviđenoj agendi. U njezinu nastanku snažnu ulogu imao je spomenuti Centralni komitet koji među članstvom (oko 230 osoba) ima brojne bivše i sadašnje političare uključujući i svoga aktualnog predsjednika dr. Thomasa Sternberga (CDU). Da bi kontroverza bila očitija, unatoč povijesti neslaganja s crkvenim učenjem o nizu pitanja, uključujući i ona koja su obuhvaćena ovim „sinodalnim procesom“ (!), grupa je ostala blizak suradnik s njemačkim biskupima. Između ostaloga, kao rezultate svoga istarživanja klerikalnog seksualnog zlostavljanja u Njemačkoj zaključili su da je svećenički celibat prvotni uzrok toj bolnoj činjenici, kao i crkveno odbacivanje homoseksualnih djela kao suštinski neurednih. Zato su, između ostaloga, zatražili da Crkva ponudi liturgijski blagoslov za istospolne parove.
No, ni to nije sve. Stavovi pojedinih članova Centralnog komiteta upućuju na prihvaćanje abortusa kao „legitimnoga izbora“. Naime, kada je u 1990-im sveti papa Ivan Pavao II. izravno interveniraokako bi zaustavio Caritas i druge katoličke grupe u pružanju usluga savjetovanja koje je Vlada naložila ženama da moraju obavljati prije nego što dobiju pobačaj, neki su ZdK-ovci 1999. osnovali „privatnu grupu“ Donum Vitae koja je nastavila pružati ove usluge i izdavati potrebne papire ženama za abortus. Unatoč brojnim intervencijama Svete Stolice, „komitetlije“ su nastavile braniti sudjelovanje organizacije u procesu pobačaja, a kard. Marx ih je 2018. pohvalio i omogućio onima koji djeluju u tim „savjetovalištima za trudničke sukobe“ raditi i u službenim katoličkim centrima za trudnoću.
Što će pak od svega biti, ubrzo će se razaznati jer je prefekt Kongregacije za biskupe kard. Marc Ouellet 4. rujna 2019. Uputio Crkvi u Njemačkoj pismo upozorivši ih da njihovi planovi za održavanje „obvezujuće“ crkvene sinode „nisu crkveno valjani“ te se moraju prilagoditi uputama pape Franje i ne donositi zaključke suprotne crkvenom nauku i disciplini. Ono što sa sigurnošću možemo kazati jest da je povijest nekoliko puta pokazala što biva kada se ovakva upozorenja uvaže, a što kada se nastavi po svome…
Izvor: Katolički tjednik, Godina XVIII. (XLII.), br. 38, od 22. rujna 2019.
