Piše: Josip Blažević
Demencija, ili senilnost, neugodna je bolest, koje posljedica može biti gubitak identiteta. Osoba se ne može sjetiti tko je ona. U takvom stanju osjeća se izgubljeno. Ne zna tko je, ni kamo se uputila, ni odakle je krenula, kao ni kamo se treba vratiti. To je bolesno stanje koje unesrećenu osobu čini ovisnom o staratelju i pobuđuje sućut. To je stanje današnje Europe koja se odrekla kršćanskih korijena. To je kob Europljanina koji se emancipirao od Boga.
Živjeti bez identiteta znači biti izgubljen, biti siroče. “Držim da je današnji svijet pomalo izgubio smisao očinstva. To je svijet koji boluje od stanja siročeta”, kaže papa Franjo u svojoj novoj knjizi Oče naš. Smatra da bismo danas mogli ustvrditi kako je naše društvo “društvo bez očeva”. Uklonjen je lik oca iz obitelji, na štetu djece. Ako je u patrijarhalnim sredinama i bilo krute autoritarnosti od strane oca, pa se težilo emancipaciji mladih njegovim svrgavanjem, problem današnjeg vremena je novi ekstrem, odsutnost oca: “Odsutnost očeva lika iz života djece i mladih stvara praznine i rane koje mogu biti vrlo teške”. Bez oca djeca su siročad: “Oni su siročad u obitelji jer su očevi često odsutni iz kuće, pa i fizički, ali poglavito zato što se ni onda kada su prisutni ne ponašaju kao očevi, ne razgovaraju s djecom, ne vrše svoju odgojnu ulogu, svojim primjerom popraćenim riječima ne pružaju djeci načela, one vrednote, ona životna pravila koji su im potrebni kao i kruh”. To je suvremena napast koja se odražava i na duhovni život. Bez Oca čovjek je bez korijena, osjeća se siroče, nomad, bez identiteta, postaje lak plijen zavodnika. “Oče” je snažna riječ, kaže papa Franjo, a koliko snažna, najbolje otkrivamo u Isusovom životu.
•••
Proces protiv Isusa vrti se oko Isusova identiteta. Sržna korizmena tema. Veliki svećenik živim Bogom zaklinje Isusa da mu odgovori je li on Sin Božji (usp. Mt 26,60). Pitanje Isusova identiteta muči i Pilata (usp. Lk 23,3). Svjetina ga pogrđivala dovođenjem u sumnju Isusov identitet:”Ako si Sin Božji, siđi s križa!” (usp. Mt 27,40). Sličnim riječima podrugivahu mu se glavari svećenički i pismoznanci narodni (usp. Iv 19,31). Razbojnik na križu istim je riječima vrijeđao Isusa (usp. Lk 23,39). A Isus se za sve njih molio: “Oče, oprosti im, ne znaju što čine!” (Lk 23,34). Oni ne znaju. Ne razumiju. Obmanuti su. Ne znaju koji duh ih pokreće. Ne znaju čije riječi ponavljaju. Prvi ih je izgovorio đavao u pustinji. Dva puta Isusa napastuje riječima: “Ako si Sin Božji…” Đavao je dirigent poruga protiv Isusa. Njegovo su vlasništvo (copyrigt) riječi koje izlaze iz njihovih usta. Narod, vojnici, svećenici… marionete su Zloga koje recikliraju đavlove riječi.
Svijest o vlastitom identitetu Isus crpi iz najintimnijeg odnosa s Ocem. U najžešćim napastima on na njih uzvraća molitvom. Molitva osnažuje identitet o vlastitim korijenima, identitet koji uspostavlja odnos sa Stvoriteljem. Zato đavao nije uspio u svojim napastovanjima. I kada je ujarmio narod, svoje riječi stavio u usta vojnicima, svećenicima, razbojnicima, svejedno je bio neuspješan, jer je Isus čvrsto ukorijenjen u Ocu. Sredstvo je jednostavno: “Bdijte i molite da ne padnete u napast!” (Mt 26,41). Moliti treba Oca, jer ta molitva jača naš identitet, svijest o vlastitim korijenima, stavlja nas pod Božju vlast, a đavao se boji našeg Oca. “Oče” je snažna riječ.
•••
Đavao nas želi rastaviti od Oca. Vlastitim silama ne možemo se oduprijeti đavlu. Zato đavao iskrivljuje sliku Oca. Služi se svim mogućim lukavštinama da nas rastavi od Boga. Pojam lažne emancipacije, koji uvjerava u doseglu “punoljetnost čovječanstva”, ima kao ishod odbacivanje Boga Oca i stavljanje sebe na njegovo mjesto. Zato se danas mnogi radije mole bogu u sebi, božanskim energijama, ili utapaju u oceanu kozmičke svijesti. Oni su žrtve modernih napasti koje đavao vješto prede. On je Veliki meštar laži i obmane. Zatire nam identitet: vjerski, nacionalni, spolni. Zato nas Isus uči moliti: “Ne uvedi nas u napast”. To ne znači da nas Bog napastuje. “Ta Bog ne može biti napastovan na zlo, i ne napastuje nikoga”, piše sv. Jakov apostol (Jak 1,13). Navedene riječi znače: “Ne dopusti mi da padnem u napast” ili “Ne prepusti nas napasti”. Slikovitost semitskog jezika stvara poteškoće prevoditeljima, ali važan je smisao. Stoga papa Franjo ne mijenja Očenaš, kako neki mediji zbunjuju, nego preispituje shvaćanje smisla prijevoda i pojašnjava njegovo značenje. “Oče” je snažna riječ i ne bi smjeli dopustiti da nespretni prijevodi nekoga udalje od Oca.
Po zagovoru sv. Josipa, Oče sveti, očuvaj nas od demencije, gubitka identiteta, spolnoga, nacionalnoga ili vjerskoga, budi uz nas u životnim borbama, priteci u pomoć u napastima, izbavi nas od Zloga, ne dopusti da se ikada rastavimo od tebe, i daruj nam vječni život po uskrsnuću tvoga Sina. Jer ti si naš Otac. Uopće, nema sumnje: “Oče” je snažna riječ.
Izvor: Veritas, ožujak, 2018. br. 3 (623)
