” Teško čovjeku što mora sam podnositi nesreću! Ali nije sretan ni onaj što sreću sam uživa!” Simon Gregorčić, slovenski svećenik i pjesnik
U opkoljenom su Sarajevu tijekom posljednjeg rata ljudi na različite načine pokušavali zaboraviti na tešku svakodnevicu. Iz takvog se stanja, nekako po inerciji stvari, rodio i crni humor. Pod tim vidom, a pomalo i u domeni morbidnosti, netko je došao na “ideju” kako tijela preminulih i poginulih ne bi trebalo pokapati – jer je opasno okupljati se na grobljima, a i onako nema drveta za lijesove i tabute – nego bi ih trebalo reciklirati. I to na način da rodbina pokojnika odveze u toplanu gdje će tijelo biti spaljeno, oni dobiti “bonove za grijanje”, a šira zajednica od toga imati koristi jer radijatori neće biti hladni. Dakako, sve je ostalo na razini sarajevske “šatre” koja ni u najtežim danima nije gubila na dinamici. Međutim, s obzirom na zakonitosti koje, s vrhovnim ciljem individualne koristi, proizvodi civilizacija smrti, ne bi se trebalo začuditi ako bi pojedinci ovaj crni humor pokušali i odjelotvoriti. Budući da se tek na ostavinskoj raspravi može razaznati koliko je netko imao osoba s kojima je dijelio rodbinske veze, moglo bi se dogoditi da se posvađaju i oko toga komu će pripasti njegovi zemni ostatci, kad su sve ostalo materijalno temeljito razgrabili. Iako ovdašnje društvo – uvjetno rečeno, hrvatskoga govornog područja – nije moralno toliko istrunulo, odviše se često pojave zabrinjavajući indikatori koji upućuju da je virus egoizma zahvatio šire slojeve društva.
Ovo se poglavito prepoznaje u sveprisutnom trendu odlazaka mladih s ovih prostora, što samo po sebi nije grijeh, ali nosi klicu zanemarivanja ostarjelih roditelja te prijeti teškom životnom nepravdom. Premda mnogi jedva čekaju doći u svoj rodni kraj i zagrliti roditelje, rodbinu i stare prijatelje, ipak se događa da iz raznoraznih razloga to izostane. A kada netko jedanput ne dođe posjetiti majku i (ili) oca – barem za velike blagdane – svake sljedeće godine to mu je lakše ne učiniti. U prvom redu jednostavnije si nađe opravdanje zašto nije došao, a zatim vremenom promijeni i ljestvicu vrjednota prema kojoj onda slaže i svoju životnu agendu. Da bi možda umirio savjest, onemoćale “starce” strpa u kakav starački dom gdje će zapravo čekati “svoj red”. No, prema ovoj se matrici sve češće ponašaju, ne samo oni koji su emigrirali, nego i oni koji dijele isto stanište sa svojim roditeljima, što stvara možda još tragičnije priče.
A da bi sve bilo bjednije, šira društvena zajednica na ovu temu tek počne promišljati kada se dogodi kakva nesreća. Upravo u jednoj je takvoj 11. siječnja 2020. u Domu za starije i nemoćne Zelena oaza u zagorskom Andraševcu život izgubilo šestero ljudi. Kako su mediji izvijestili, riječ je o privatnom domu – kakvih je 473 u Hrvatskoj – u kojemu je izbio požar te usmrtio jadne starce. Vatra je bila tako velika da vatrogasci nisu mogli učiniti ništa, a također iste su rezultate mogli ponuditi i istražitelji nakon očevida o uzroku požara. Međutim, umjesto sustavne analize koja će detektirati stvarni problem te dati naznake za buduću strategiju, u javnosti su odmah krenule spekulacije s političkim prizvukom. Ono što je činjenica, a moglo se vidjeti na fotografijama, jest da su bespomoćni starci svoje posljednje dane provodili u kućerku za koji bi se, sudeći prema gabaritima, moglo reći da više liči na ostavu, negoli na prostor za život.
Ne ulazeći u detalje i životne priče svakoga pojedinačno, očito je kako je cjelokupni događaj s tužnim epilogom proizvod onoga što je papa Franjo nazvao kulturom odbacivanja. Zanimljivo je pak da društvo predviđa sankcije kada, recimo, neki roditelji – koji to ne bi trebali biti – zanemaruju ili zlostavljaju svoju djecu, ali nešto slično ne postoji kada je riječ o obrnutom procesu: kada djeca zapostavljaju svoje roditelje. No, i tomu bi se vrlo lako moglo doskočiti, samo kada bi se donio zakon prema kojemu bi socijalne službe imale mogućnost definirati takvo što te predložiti nadležnim državnim institucijama da djeci “oduzmu” njihove roditelje. I to sa svime što ti roditelji posjeduju. Dakle, onaj tko zanemaruje svoje “stare” ne bi mogao imati pravo na nasljedstvo, nego, eventualno, samo na neki “nužni dio”.
Unatoč svim mogućim zloporabama i rizicima, treba li uopće govoriti što bi se sve promijenilo; kako bi položaj baka i djedova doživio napredak u sustavu obiteljskih odnosa; kako bi roditeljima bilo vraćeno poštovanje; kako bi ponovno više vrijedili od tjelesne mase spremne za recikliranje; kako bi nestalo lažnih dušobrižnika i, uz lijes glumački plačljive rodbine? A virus sveprisutnog egoizma dobio bi adekvatan lijek u vidu barem male žrtve, pri čemu bi usamljenost bila koliko – toliko ublažena. Time bi obje strane bile obogaćene jer su, kako reče sv. Majka Terezija: ” Usamljenost i osjećaj nepoželjnosti najstrašnije siromaštvo.”
( Tekst Josipa Vajdnera, preuzeto iz Katoličkog tjednika. )
