Nakon što je u hrvatskoj javnosti najavljeno kako će se dužna pažnja posvetiti navodnoj borbi protiv radikalizacije u hrvatskom društvu, u tzv. lijevim krugovima počeo se otvarati šampanjac, a njihovi ” opinjn mejkeri” i ” facebook jataganci” upeli su se svoj mjesečni honorar zaraditi brojnim komentarima kako je krajnji trenutak za obračun s krajnjom desnicom, ultrakonzervativizmom, ustaškim gujama, klerofašizmom i svim mogućim “izmima” kojima ljevica, naslonjena na ideju jugoslavenske diktature, prišiva svjetonazorskim i političkim protivnicima kada ih želi diskreditirati. No, ako dublje uđemo u problem, vidimo kako su stvari uobičajene za zapadnoeuropsku uljudbu zapravo prilično izokrenute.
Za početak, Hrvatska nema zdravu, normalnu, domoljubnu ljevicu, ili je ima u promilima. Ono što se u Hrvatskoj smatra lijevim, zapravo je ekstremno lijevo, a ono što se smatra ekstremno lijevim, u zapadnoeuropskim demokracijama je sušta margina. Ljevica u Hrvatskoj, iako je sebi prisvojila monopol nad ljudskim pravima i slobodama, naspram navodnoga srednjovjekovnog mračnjaštva desnice, nikad nije punim srcem prihvatila ideju samostalne Hrvatske. Hrvatska samostalnost i članstvo u EU nužno je zlo u kojemu se mora djelovati, od njezinih financija živjeti, a zapravo srcem sanjariti o 30 godina nepostojećoj državi u nadi kako će se ona na bilo koji način obnoviti.
Nadalje, etikete koje ljevica lijepi desnici u samoj svojoj srži nelogične su i ne bez “putra na glavi”. Opća mjesta koja se desnici prigovaraju, kao to je simpatiziranje NDH, relativizacija Jasenovca, HOS, obiteljsko nasilje, posjedovanje oružja i sl. (dovoljno je otvoriti novine ili portale pa ćete naići na etiketiranja) bila su prisutna i kod nekih korifeja ljevice. Predsjednik SDP-a Grbin pjevao je Čavoglave, a Mesić Juru i Bobana; također, na jednoj je snimci bešćutno relativizirao Jasenovac, a o ocu Vesne Pusić kao namješteniku NDH režima je suvišno govoriti. No, njima se iz nekog razloga sve zaboravlja i tolerira. Pogodite iz kojeg! Ali će svatko drugi biti prozvan ako samo krivu riječ progovori. I biti nazvan radikalom uz salve dobro poznatih epiteta.
Vjerojatni razlozi takvoj klimi su, osim vlasničke strukture medija i prisutnosti duboke države u svim porama života, također i nevjerojatna proaktivnost ljevice u svom djelovanju (za razliku od retroaktivne desnice i hrvatske državotvorne politike uopće), zatim nedostatak bilo kakvog osjećaja stida, tolerancije i želje za razvojem demokratskog društva i dijaloga, na kojem se temelji svaka moderna demokracija. Kroz pedeset godina diktature određeni slojevi društva, iako malobrojni, naučili su voditi glavnu riječ, a tiha šutljiva većina naučena je biti “kuš”. Kada se stvari izokrenu i pokaže pravo lice, evo nam već izvještaja u inozemnim medijima, i to od strane istih dobro umreženih malobrojnih krugova.
Da bi se vidjelo tko zapravo vlada Hrvatskom, dovoljno je promatrati, ne o kome se piše i tko se proziva, nego o kome se šuti. Ispod radara prolazi kriminal ljevici sklonih krugova ili čak slučajevi obiteljskog nasilja. Jer je za kriminal i sve zlo u Hrvatskoj a priori kriv Tuđman s Hercegovcima, za nasilje kockoglavi desničari, a za siromaštvo Crkva. A kada umjesto istine stvorite uvriježeno mišljenje i nalijepite etikete, onda možete optuživati za radikalizaciju, iako ste sami konstantno radikalni, i to u najcrnjem smislu te riječi. No, postoji i još jedna radikalizacija – radikalizacija u Dobru, koje tiho i šutljivo mijenja svijet. U Ljubavi koja se jedne noći nenametljivo utjelovila i jednog dana poručila:”Istina će vas osloboditi!” U toj Istini zasjala je novost radikalne promjene u Dobru.
Sretan Božić!
( Tekst preuzet iz Veritasa, autor teksta Mladen Milić.)
