U povodu Međunarodnog dana borbe protiv homofobije, riječki nadbiskup mons. Mate Uzinić je na svom osobnom Facebook profilu objavio kako mu je žao „što ima onih koji misle da služe Kristu i Crkvi diskriminacijom, agresijom i nasiljem, uvredama i pogrdnim komentarima na račun homoseksualnih osoba“.
U nastavku teksta donosimo dva komentara na nadbiskupovu izjavu.
” Ja sam neofit, obraćenik. Kao što svi dobro znamo, ja ponajviše, proces obraćenja trajan je proces, zato, eto, mogu reći kako sam obraćenik već nekih dvadesetak godina. Prilično dugo vrijeme.
U tih dvadesetak godina života u vjeri, susreta u Crkvi i izvan nje s drugim kršćanima, dogodilo mi se samo jednom da sam susreo neku vjerničku osobu koja bi se prema homoseksualcima odnosila s pogrdom, mržnjom i agresijom. Imao sam to jedno iskustvo, ne osobno, nego profesionalno kao novinar, kada mi je jedan dominikanski redovnik rekao u mikrofon kako bi bacio kamen na homoseksualca koji ga provocira na prideu, da ga nije strah policije. Glupa i ružna izjava koju sam tada pripisao, a i sada to činim, nedostatku emocionalne inteligencije i kontrole temperamenta ( znam kako je to ) i odgoja kao dotičnog, a ne tome da je i takav čovjek ujedno i redovnik. Hoću reći, nikada nisam susreo čovjeka koji bi imao sređen i plodonosan odnos s Bogom, bližnjima i sobom, a da bi osjećao mržnju prema homoseksualcima ( ali, zato su osjećali mržnju prema grijehu ).
Jednostavna istina, potpuno suprotna od one laži po kojemu je katoličanstvu imanentna mržnja prema homoseksualcima. Laži koju lijevo-liberalni narativ pokušava duboko ukorijeniti u masovnu svijest Hrvata, koristeći je za rat protiv Crkve, vjere i vjernika. Upravo zbog te laži, uvijek sam bio oprezan prema iskazima u kojima bi katolici i mržnja prema svim drugačijima, bili stavljeni u isti kontekst.
Nadbiskup riječki Mate Uzinić, međutim, taj oprez pred manipulariziranim narativom ne osjeća. On u svom istupu na društvenim mrežama povodom Dana homofobije govori o “katolicima” koji prakticiraju diskriminaciju, nasilje, agresiju i pogrdu protiv homoseksualaca, o “katolicima koji misle da tako služe Kristu “. Izrazi su to toliko općeniti da nikome ne govore ništa konkretno i korisno, ali zato, nažalost, upadaju u zamku laži o “katoličkoj homofobnosti” koju sam spomenuo.
Kada se tome doda činjenica da je nadbiskup odlučio napisati takve uopćene ( i zbog toga manipulacijama medija podložne ) fraze o odnosu katolika prema homoseksualcima u jednom vrlo osjetljivom trenutku, onome u kojemu njemačka Crkva odbija poslušnost Svetoj Stolici i unatoč njezinim naputcima “blagoslivlja” homoseksualne parove koji žive u grijehu – negativan je dojam biskupovim riječima još jači. Jer upravo zbog toga, a i nekih drugih konteksta ovog istupa, govor o “obzirnom pastoralnom vodstvu” koji je inaugurirao Papa u Amoris Laetiti i koji je u toj pobudnici bio jasan, sada u interpretaciji nadbiskupa riječkog dobiva nešto nejasnije konotacije. Kakvo je to, u kontekstu Crkve u Hrvatskoj, poželjno “obzirno pastoralno vodstvo” za homoseksualce?
Je li to ona “obzirnost”, recimo, po mjeri američkog isusovca Jamesa Martina koja se prakticira trenutačno u SAD-u ( a vidimo i u Njemačkoj ) i koja je natjerala Josepha Sciambru – poznatog obraćenog homoseksualca – da nedavno objavi kako napušta Katoličku Crkvu u kojoj je kršten kao dijete i postane pravoslavac jer nije mogao promatrati kako, po njegovim riječina, svećenici ohrabruju gejeve da ustraju u grijehu?
Ili je riječ o istinskoj obzirnosti koju promovira organizacija Courage, koja zagovara potpuno odbacivanje homoseksualnih sklonosti ili život u celibatu? Govorimo o organizaciji čije su metode i logistika, prema mojim informacijama, bile nuđene našim biskupima, ali bez uspjeha. O kakvoj obazrivosti prema homoseksualnim osobama, dakle, govorimo? O obazrivosti malograđanskog bontona ili obazrivosti ljubavi koja se izražava u istini?
Ili, idemo dalje, o kakvoj je “diskriminaciji koja se tu spominje – riječ? Jesu li oni koji se ovih dana pokušavaju suprotstaviti agresivnoj kampanji koja želi osigurati da homoseksualni parovi u Hrvatskoj mogu usvajati djecu ( još jedan nezgodan vremenski kontekst, je li ) jesu li oni, dakle, ti koji “diskriminiraju”?
Ili su, pak, diskriminirana djeca koju se zbog nečijih emocionalnih egzibicija baca u razne opasne eksperimente s idejom obitelji? U situaciji kada se pred našim očima u Njemačkoj odigrava nešto što počinje nalikovati na klasičnu šizmu, a u Hrvatskoj se prakticira društveni inženjering koji želi promijeniti temeljna shvaćanja tko smo i kako živimo, ova pitanja koja sam gore postavio nisu nimalo isforsirana niti afektivna. Ona su urgentna, važna i traže odgovore. A za takve odgovore potrebno nam je duhovno vodstvo koje o tim i ostalim problemima govori jasnim i preciznim jezikom Evanđelja, a ne jezikom politike, prepunim fraza i općenitosti koje ne znače doista ništa. I to jezikom loše politike. One koja svoj jedini cilj vidi u tome da se predstavi kao nešto poželjno i atraktivno po mjerilima svijeta, i to samo radi aplauza njegovih korifeja.
( Tekst s Facebook stranice novinara Gorana Andrijanića. )
Drugi komentar je s Facebook stranice don Marija Volarevića:
” Nadbiskup Mate Uzinić zatražio oproštenje od homoseksualaca!
Dragi moj nadbiskupe, bivši rektoru i suradniče u bogosloviji, znate da Vas iznimno cijenim, najprije kao čovjeka, zatim svećenika i nadbiskupa, ali moram Vam reći, nemojte narod zbunjivati. Svi mi znamo u svakom selu tko je kakav, pa tako i tko je homoseksualac i većina njih živi “normalnim” životom bez prijetnji, čak možda na nekim uglednim funkcijama, ne samo u društvu, nego i u Crkvi i nitko ih ne dira ukoliko takav stil seksualne orijentacije ne nameću onome što nas Sv. Pismo uči: ” stvori Bog čovjeka, muško i žensko stvori ih…i njih dvoje bit će jedno”. Kažete da bi trebalo imati posebnu brigu i pastoral za njih. Znači li to da bi nakon zaručničkog tečaja trebalo imati paralelno i za njih zaručnički tečaj? Znači li to da bi trebalo imati, uz pastoral obitelji, tečaj i za homoseksualne obitelji? Znači li to da bismo trebali imati i paralelni tečaj o odgoju djece unutar heteroseksualne obitelji? Znači li to da bismo trebali imati i paralalan tečaj o odgoju djece unutar heteroseksualne i homoseksualne obitelji? Nikog ne osuđujem jer to nije na meni budući da je Bog jedini pravedan sudac. Poznam, vjerojatno kao i Vi, dosta homoseksualnih osoba koji su dobri i vrijedni ljudi, koji svojom marljivošću i radom doprinose razvoju društva, pa i same Crkve, ali to ne znači da odobravam takav stil ponašanja. Kao nadbiskup vjerujem da dobro poznate nauk Crkve po tom pitanju. U ime mojih šestero nećaka i ostalih mladih ne mogu dozvoliti da im se to servira pod nešto “normalno” što se danas pokušava počevši od školstva i medija. Znam da sa svoje strane nisu možda oni krivi , zato ih ne osuđujem jer kao grešnik nemam pravo na to , ali osuđujem agresivnost i nametanje drugima takav stil života. Zamislite da Vam ja kao svećenik dođem i kažem kako imam ženu i djecu i mogu li ih javno pokazati u društvu i predstaviti javnosti, a i dalje obavljati službu! Da li biste i tada tražili poseban pastoral duhovnih zvanja za mene i eventualno druge svećenike ili biste sugerirali da napustimo službu jer to nije u skladu s Crkvenim pravom, iako se ovo ne kosi sa Sv. Pismom i naukom Crkve, nego samo s Crkvenim pravom. Vjerujem da biste mi sugerirali da napustim službu. Poruka je ta da stavljate Crkveno pravo ispred Objave, a u slučaju homoseksualaca nečiju orijentaciju nasuprot Objavi.
Mislim da je to licemjerno od strane Crkve i da zbunjuje i onako dezorijentirani narod jer izgleda da smo se i mi sami unutar Crkve počeli baviti trivijalnim stvarima i nametnutim stranim agendama, a sve manje realnim problemima naroda!
