U svojoj rodnoj župi Rotimlja pokraj Stoca u ponedjeljak, na blagdan sv. Luke, 18. listopada 2021. u grobnicu u obliku sarkofaga na groblju “Pobrđe” pokopan je svećenik Trebinjsko-mrkanske biskupije mons. Luka Pavlović, koji je preminuo dva dana ranije u SKB Mostar u 75. godini života i 49. godini svećeništva.
Misu zadušnicu u 11 sati u mostarskoj katedrali predvodio je njegov školski kolega, mons. Želimir Puljić, nadbiskup zadarski, u zajedništvu s nadbiskupom koadjutorom vrhbosanskim i apostolskim upraviteljem Vojnog ordinarijata u BiH mons. Tomom Vukšićem, s biskupom kotorskim mons. Ivanom Štironjom, mostarsko-duvanjskim i apostolskim upraviteljem trebinjsko-mrkanskim mons. Petrom Palićem i umirovljenim biskupom mons. Ratkom Perićem te uz koncelebraciju 50-ak svećenika. Na Misi je sudjelovala rodbina pokojnoga don Luke te veći broj časnih sestara raznih kongregacija i drugi vjernici. Liturgijsko pjevanje animirao je katedralni župni zbor Marija kojim je ravnao maestro don Dragan Filipović. Generalni vikar don Nikola Menalo izrazio je sućut cijeloj Mostarsko-duvanjskoj i Trebinjsko-mrkanskoj biskupiji ukratko prikazavši životni put svećenika mons. Luke Pavlovića.
Uvodeći u misno slavlje nadbiskup Želimir Puljić prenio je izraze sućuti cijeloj partikularnoj Crkvi na čelu s biskupom Petrom te bratom i sestrom pokojnoga don Luke, Anti i Ruži, kao i članovima don Lukine obitelji te svoj rodbini i prijateljima ističući da je pokojni svećenik don Luka bio hrabar i odvažan navjestitelj Evanđelja. Poželio je da ga Gospodin nagradi vječnim životom za sve dobro koje je učinio.
Prigodnu propovijed uputio je biskup Palić koji je na početku istaknuo kako je smrt sastavni dio naše stvarnosti, pa i naših života, ali nekako nas uvijek iznenadi kao što nas je iznenadila i don Lukina smrt, iako smo znali za njegovo prilično narušeno zdravlje, ipak smo se nadali da će se i ovaj put nakon boravka u bolnici ponovno vratiti svojim pastoralnim obvezama, koliko mu snage i zdravlje dopuštaju. No, ovaj put njegovo srce nije izdržalo i prestalo je kucati u subotu, 16. listopada, na spomendan sv. Margarete Marije Alacoque, velike štovateljice Srca Isusova, koje je i don Luka kao svećenik štovao i nastojao biti svećenik po Srcu Isusovu. U ovome trenutku oproštaja iz katedrale Marije Majke Crkve, u kojoj je proveo veliki dio svoga života, bilo kao generalni vikar, a osobito kao katedralni župnik, želimo izraziti i sakupiti ne samo svoju bol i bol onih koji su ga poznavali i voljeli, nego s nadom i vjerom u uskrsnuće sve to staviti pred Gospodina, koji je obećao da će zauvijek ukloniti smrt. Don Luka je živio za katedralu i za njezine vjernike. Kad bi se nas pitalo, onda bi vjerojatno većina od nas odgovorila da vrijeme za ovaj kraj još nije stiglo. No, vjerujemo da don Luka živi u Bogu i uživa ljepotu vječnoga života, jer je vjerovao u pobjedu uskrsloga Krista.
Razmišljajući nad Božjom Riječju biskup Petar istaknuo je da se don Luka, prije nego je završio u bolnici, spremao obilježiti svoj imendan danas, na blagdan sv. Luke, pisca trećeg evanđelja i Djela apostolskih, vjernog pratitelja sv. Pavla, liječnika i kroničara koji nam je ostavio mnogobrojne detalje iz života apostola i prve crkvene zajednice. No, Gospodin je htio da don Luka svoj imendan proslavi na gozbi od pretiline koju mu je Gospodin nad vojskama sȃm pripravio za stolom u vječnosti, bez ikakvog straha kako će nakon te gozbe reagirati srce i organizam. A nas je okupio oko ovoga euharistijskog stola u mostarskoj katedrali, za kojim je on u zajedništvu sa svojim vjernicima mnogo puta slavio Kristovu nekrvnu žrtvu i njegovim tijelom hranio ranjene, krhke, nemoćne i ugrožene.
U svojoj homiliji biskup je, razmišljajući nad retkom iz Izaije proroka (Iz 25,8) i Poslanice sv. Pavla Filipljanima povezao još jednu odliku ovoga misnika. “I suzu će sa svakog lica Gospodin, Bog otrti.” Uza svoje svećeništvo, radi kojega se nikada nije razočarao, niti požalio kako piše u svojoj oporuci, nosio je don Luka u svome srcu i radosti i nade i žalosti i tjeskobe naših biskupija i njezinih vjernika na ovom prostoru, i Mostarsko-duvanjske i svoje rodne Trebinjsko-mrkanske i mnogo puta nerazumijevanje i kritiku subraće svećenika, što redovito, na žalost, odgovorna služba u Crkvi sa sobom nosi, i bol i patnju izbjeglica i prognanih u vrijeme Domovinskoga rata. A sve je to previše za jedno obično, slabo ljudsko srce. No, njegova je snaga bila u Gospodinu i zato je mogao, unatoč svemu, biti radostan i nasmijan, duhovit i ponekad s umjerenom dozom ironije, a i druge pozivati da budu radosni u Gospodinu.
Nakon Mise u katedrali Marije Majke Crkve u Mostaru i izmoljenih početnih sprovodnih obreda, koje je predmolio nadbiskup Tomo, povorka se uputila prema pokojnikovu rodnom mjestu Rotimlji, gdje je služena Misa zadušnica sa sprovodnim obredima za pok. mons. Luku Pavlovića. Misu je prevodio biskup mons. Petar Palić u zajedništvu s biskupom Ivanom iz Kotora i biskupom Ratkom, emeritusom iz Mostara, te uz koncelebraciju također 50-ak svećenika.
Pod Misom je propovijedao biskup Perić. Biskup Perić u homiliji je naglasio tri svetopisamske misli povezujući ih sa životom pokojnoga svećenika don Luke. Govoreći o slavlju blagdana sv. Luke u njegov moćan zagovor kod Boga preporučio je dušu njegova imenjaka don Luke, našega subrata i svećenika. Zahvalio je Bogu što se don Luka opredijelio za Isusov poziv. Kroz svih gotovo 50 godina misništva mogao je, istaknuo je biskup Perić, vršiti povjerene mu službe kapelana, župnika, dekana i generalnoga vikara unatoč povremenoj pratnji bolesti, osobito posljednjih godina. Ipak ta ga bolest nije nikada, osim pokoji dan u bolnici, tako priječila da ne bi mogao slaviti sv. Mise, propovijedati, biti u uredu ili sjediti u ispovjedaonici podjeljujući Božje oproštenje raskajanima. Don Luka je kao generalni vikar i vrijedan suradnik i savjetnik, počesto reagirao pisanom riječju, odgovorom i u dnevnim novinama, osobito na adresu raznih međunarodnih predstavnika u ratno i poratno doba. Iz toga razdoblja mogao bi se sastaviti poveći svezak njegovih pisama i pisanih reakcija. Biskup je pročitao jedan odlomak iz pisma koje je don Luka uputio 31. kolovoza 2000. jednomu međunarodnom predstavniku u Mostaru kada su se “neprijatelji križa Kristova” spremali srušiti Jubilarni križ na Humu. Za kraj je biskup izdvojio don Lukinu živu ispovijest vjere na kraju ovozemaljskoga života kako mu je prenio katedralni župnik don Josip Galić koji priča kako je don Luka one prve večeri, u četvrtak 14. listopada, kada je vjerojatno i sam predosjećao kraj svoga života u bolnici na Bijelome Brijegu molbeno izražavao zazive iz Litanija, iz Evanđelja, iz Psalama, kako mu je već padalo na pamet, i to tako glasno kao da je glasom pojačavao svoju vjeru u Boga:
Presveto Srce Isusovo, smiluj nam se!
Smiluj mi se, Bože, po velikom milosrđu svome!
Žrtva Bogu duh je raskajan, srce raskajano, ponizno, Bože, ne ćeš prezreti!
Veliča duša moja Gospodina!
Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine!
Pòhodi nas Mlado Sunce s visine… Pohòdi nas, Mlado Sunce, s visine!
Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj… I u subotu prije podne predao je duh svoj u ruke Očeve.
To je mogao ponavljati jer je tako uvijek mislio, govorio i druge učio da tako i govore i mole.
Sprovodne je obrede nakon Mise predmolio biskup Štironja. Na kraju mise generalni vikar oprostio se od pokojnoga don Luke u ime svećenika, redovnika, redovnica i Božjega puka prenijevši biskupu Petru i pokojnikovoj rodbini izraze sućuti mons. Dražena Kutleše, nadbiskupa i mons. Franje Komarice, biskupa kao i brojnih svećenika i vjernika koji nisu mogli sudjelovati u sprovodnim obredima. Nakon izmoljenih obrednih molitava pokraj tijela pokojnoga svećenika don Luke šestorica su svećenika ponijeli don Lukino mrtvo tijelo u procesiji do grobnice gdje je pokopan, a na kraju svi su zajedno zapjevali liturgijsku popijevku “Kraljice neba, raduj se”.
Pokoj vječni daruj mu Gospodine!
( Tekst preuzet iz Crkve na kamenu.)
