Dana 8. lipnja 1966. Biskupski ordinarijat u Mostaru, potpisom don Marka Perića, tajnika Biskupije, u ime biskupa Petra Čule, upućuje pismo Branku Periću, stručnjaku Rudnika mrkog uglja Mostar iznoseći mu plan i potrebu za izgradnjom crkve u Cimu na biskupijskoj [nacionaliziranoj] zemlji, uz groblje „Smrčenjaci“.

Dana 13. lipnja 1966. Ordinarijat postavlja kod Odsjeka za komunalne poslove Skupštine općine [SO] Mostar zahtjev za lokaciju crkve za samostalnu župu u Cim – Ilići budući da su se stanovnici sela Cim – Ilići obratili Biskupskom ordinarijatu u Mostaru s molbom da bi se u njihovoj sredini osnovala samostalna župa jer:

sadašnja jedina katolička crkva u gradu Mostaru, kamo crkvenoteritorijalno sada pripadaju, ne može zadovoljiti ni potrebe stanovnika grada, a kamoli okolnih sela,
osnivanje samostalne župe u njihovim selima predviđeno je prije skoro sedamdeset godina.

Za tu potrebu Biskupija je kupila odgovarajuće zemljište u Cimu kod Smrčenjaka…, a koje je Gradska eksproprijacijska komisija 1948. godine oduzela Biskupiji.

Dana 28. srpnja 1966. načelnik Sekretarijata za upravno-pravne poslove SO Mostar, Muriz Maslo, Rješenjem br.: 02/IV-423/1 odbija zahtjev kojim se traži lokacija za izgradnju župnoga stana na k.č. 2593 k.o. Cim … „Nakon provedenog postupka u smislu zaključka Savjeta za komunalne poslove i Urbanizam SO Mostar od 13.5.1966. godine i pribavljenog stručnog mišljenja od strane Urbanističkog zavoda u Mostaru LK Broj: 1030/66 od 18.7.1966. godine ustanovljeno je da se zahtjevu ne može udovoljiti jer na rudnom području na kojem se nalazi predmetna parcela nije dozvoljena izgradnja, niti je za to područje rađeno urbanističko rješenje. Izgradnja stambenih objekata dozvoljena je samo na mjestima utvrđenim urbanističkim rješenjem naselja Ilići sa zapadne strane puta Mostar – Vrelo Radobolje.“

Dana 15. kolovoza 1966. Biskupski ordinarijat preko Sekretarijata za upravno-pravne poslove SO Mostar pravovremeno upućuje žalbu ili utok spomenutom Republičkom sekretarijatu jer:

1) predmetni predio puta Mostar – Vrelo Radobolje u naselju Ilići nalazi se u krajnjoj periferiji i samoga naselja Ilići, a pogotovo drugoga naselja Cim;

2) Zahtjevom nije tražena izgradnja stambenog objekta nego lokacija za izgradnju crkvenih objekata koji ne mogu biti na periferiji naselja;

3) osnivanje Župe planirano je davne 1899., a ta naselja imala su 1892. Godine 800 katolika, a 1958. preko 3000 katolika;

4) Rješenje obrazlaže odbijanje molbe time što se predmetna parcela nalazi na rudno-eksploatacijskom području, na kojem, navodno, nije dozvoljena izgradnja i jer nema urbanističkog rješenja: a) rudno područje naselja Cim-Ilići postoji već desetljećima na kojem su poslije II. svjetskog rata sami administrativni organi Gradskog odbora odnosno općine promicali izgradnju stambenih objekata na tom području izdajući potrebne građevinske dozvole; b) Biskupija je sprema potpisati dokument da neće tražiti nikakve odštete u slučaju oštećenja objekta; c) na istom rudnom području u izgradnji je drugi dio velike bolnice, a već je izgrađena velika trgovina, a „u najnovije doba Socijalistički savez namjerava podignuti za naselja Cim – Ilići društveni dom u blizini trgovačke prodavaonice, i u tu svrhu pribavljeno je i otkupljeno pogodno i potrebno zemljište, a nalazi se nedaleko mjesta na kojem mi želimo podići objekt župskoga stana za osnivanje samostalne župe.“

Dana 3. svibnja 1967. Republički sekretarijat za industriju i trgovinu „smatra da je Žalba opravdana pa predlaže da se žalbeno rješenje poništi i vrati prvostepenom organu na ponovni postupak odnosno da se rješenje preinači, tako što će se udovoljiti njegovom zahtjevu.“ Rješenje koje je po ovlaštenju Republičkog sekretara potpisao Novak Vukičević, rukovoditelj grupe za pravne poslove, Ordinarijat je primio tek 16.lipnja 1967.

Dana 31. svibnja 1967. Ordinarijat upućuje pismo Ivanu Paviću, direktoru Rudnika mrkoga ugljena Mostar, u vezi s izgradnjom crkve u Cimu –Ilićima, svjestan „da je donekle riskantno poduzeti jednu gradnju na takvom području“, ali „ako se već bolnica može graditi u neposrednoj blizini, te ako može socijalistički savez graditi društveni dom, onda ne vidimo toliku opasnost i riskantnosti za jedan crkveni objekat…“.

Dana 15. lipnja 1967. Ordinarijat upućuje pismo i Nedinu Džudži, direktoru Urbanističkog zavoda u Mostaru u vezi s izgradnjom crkve u Cimu-Ilići.

Dana 26. lipnja 1967. Ordinarijat obnavlja zahtjev za lokaciju crkve u Cimu – Ilićima kod Sekretarijata za upravno-pravne poslove – Savjet za komunalne poslove i urbanizam SO Mostar.

Dana 3. listopada 1968. Muriz Maslo iz Sekretarijata za upravno-pravne poslove SO Mostara pita Ordinarijat je li odustao od traženja izgradnje jer Urbanistički zavod u određenom roku nije mogao donijeti odgovarajuće rješenje.

Dana 30. listopada 1968. Biskupski ordinarijat izjavljuje da nije odustao od zahtjeva i tražene lokacije.

Dana 6. srpnja 1981. Biskupski ordinarijat isplatio je zemljište na Džoluši.

Dana 7. srpnja 1981. novi dijecezanski biskup msgr. Pavao Žanić moli Zavod za urbanizam i komunalne djelatnosti te RO za prostorno uređenje SO Mostar da pri planiranju razvoja i urbanog uređenja grada Mostara s prigradskim naseljima uzme u obzir i potrebe vjernika katolika, tj. planiranje lociranja vjerskih objekata (crkava i župnih kuća uz dotične crkve) u pojedinim predjelima grada Mostara: u Cimu, Ilićima, Rudniku, Zaliku, posebno požurujući izdavanje dozvole, na već davno predani zahtjev za suglasnost na lokaciji Džoluša; trinaesta kopija pisma poslana je i Komisiji za vjerska pitanja SO Mostar.

Dana 30. prosinca 1981. Ordinarijat dostavlja prilog javnoj raspravi prostornog uređenja grada Mostara na dostavljeni mu Nacrt prostornog plana u kojem se ističe: „Prihvatajući čovjeka kao subjekt prostornog uređenja, naselja su prvenstveno definisana funkcijama zadovoljavanja ljudskih potreba u najširem smislu“ (str. 13). Biskup Žanić na ovo odgovara: „Imajući ove riječi pred sobom držim da u predloženom konceptu Prostornog plana treba dati i prostor za religiozne objekte (crkve i župne kuće) kojih u predloženom konceptu nema iako se već sada osjeća velika potreba za njima. Tako npr. na području mjesnih zajednica Rodoč, Jesenica, Cim (već je prije od ovog Ordinarijata upućen zahtjev za gradnju svećeničkog doma i osnivanje župnog centra u tom dijelu grada – dopis br. 227/81 od 27.3.1981., pa molim da taj zahtjev bude ponovno uzet u razmatranje), Ilići…“.

Dana 25. veljače 1982. Ordinarijat upućuje zahtjev Općinskoj komisiji za urbanizam, stambene i komunalne poslove SO Mostar za izdavanje urbanističke suglasnosti, gdje stoji: „Već smo u više navrata zamolili Naslov da ima razumijevanje za naše potrebe kod prostornog uređenja grada za nove objekte vjernika Katoličke Crkve u gradu Mostaru i prigradskim naseljima kao što su Cim, Ilići, Rudnik, Zalik, Jesenica i Rodoč (naši dopisi 227/81., od 26.III.1981.; 470/81., od 7. VII. 1981.; 1052/81., od 30.XII.1981.), a ovaj put molimo da nam se izda suglasnost za izgradnju crkvenih objekata, tj. župne crkve i župne kuće na k.č. 670/1, k.o. Cim, parcela zvana – Džoluša“.

Istodobno se o ovom zahtjevu upoznaje Zulfikar Džankić, predsjednik Komisije za odnose s vjerskim zajednicama SO Mostar, i moli njegova preporuka.

Dana 26. veljače 1982. Ordinarijat upućuje pisani podnesak Mjesnoj zajednici [MZ] Cim u vezi s izgradnjom župnih crkvenih objekata na tom području.

Dana 11. svibnja 1982. Ordinarijat u svojoj predstavci upućenoj Vladi Smoljanu spominje, između ostaloga, i potrebu za izdavanjem dozvole za izgradnju crkve u Cimu-Ilićima.

Dana 28. lipnja 1982. i novomu predsjedniku SO Mostar, Nikoli Gašiću, Ordinarijat također šalje pisanu predstavku u vezi s različitim zahtjevima Biskupije kod mjesnih vlasti.

Dana 17. travnja 1984. Komisija za urbanizam, stambene i komunalne poslove SO Mostara izdaje negativno Rješenje za izgradnju crkve u Cimu, koje potpisuje Denijel Kalajdžić, predsjednik Komisije, s obrazloženjem „da se parcela na kojoj se traži izgradnja crkvenih objekata nalazi u zoni namijenjenoj za urbano zelenilo, park, šume i površine za sport i rekreaciju.“

Dana 9. svibnja 1984. Ordinarijat na ovo Rješenje upućuje žalbu na Republički komitet za urbanizam, građevinarstvo, stambene i komunalne poslove u Sarajevu, u kojoj stoji da su negdje u trećem mjesecu ove godine (1984.) osobno došli na Ordinarijat službenici Komisije za urbanizam SO Mostar koji su po nalogu Predsjednika Komisije tražili da Biskupija odustane od svog zahtjeva za urbanističku suglasnost u Cimu jer je prostor na kojem se nalazi parcela 670/1 predviđena za individualnu izgradnju, na što Biskupija nije pristala; – da je biskup Žanić prigodom posjeta Nikoli Gašiću, predsjedniku Općine Mostar, razgovarao i o izdavanju urbanističke suglasnosti za izgradnju crkve u Cimu. Tom je prigodom usuglašeno da predviđena individualna izgradnja na području Cima, u koje je uključena i parcela br. 670/1 prihvaća i izgradnju objekata za koje Ordinarijat traži urbanističku suglasnost; – izdavanje urbanističke suglasnosti za izgradnju u Cimu biskup Žanić je urgirao i u razgovoru koji je vodio prigodom posjeta Milanu Vučičeviću, predsjedniku Komisije za odnose s vjerskim zajednicama pri Izvršnom vijeću BiH u Sarajevu, što je ovaj dobrohotno obećao; – i, konačno, nakon duga čekanja, mnogih pisanih predstavki, traženja, molbi, osobnih posjeta, razgovora, obećanja i crkvenih nadanja u pozitivno rješenje, zahtjev Biskupskog ordinarijata je odbijen. A uz negativno Rješenje na priloženoj karti , Izvodu iz odluke o provođenju prostornog i urbanističkog plana općine Mostar , nije označeno gdje je locirana i kako se prostire k.č. 670/1; – našim uvidom u stanje na terenu i na dostavljenoj karti ne rezultira da je k.č. 670/1 u zoni “koja je namijenjena za urbano zelenilo, park, šume i površinu za sport i rekreaciju, nego u zoni predviđenoj za centralne gradske funkcije … što isto akceptira izgradnju objekata za koje tražimo urbanističku suglasnost, i zbog razloga što smo prije donošenja Odluke o prostornom i urbanističkom rješenju plana općine Mostar tražili od odgovornih organa SO Mostar da imaju u vidu i izgradnju vjerskih objekata ne samo na području Cima nego i ostalih dijelova grada, a što, izgleda, nije prihvaćano. A često se u razgovorima moglo čuti: “ E da ste vi to tražili, sigurno biste dobili, ili…”!

Dana 20. lipnja 1984. Republički komitet za urbanizam… u Sarajevu poništava Rješenje Općinske komisije za urbanizam Mostar i predlaže da se pobijeno Rješenje preispita odnosno poništi i udovolji zahtjevu za izdavanje urbanističke suglasnosti, … „posebno iz razloga što je u postupku koji je prethodio donošenju pobijenog rješenja predstavniku žalitelja rečeno da se predmetna parcela nalazi u zoni individualne stambene izgradnje.“

Dana 5. rujna 1984. Općinska komisija za urbanizam ponovno izdaje negativno Rješenje za izgradnju crkvenih objekata u Cimu, „ovo iz razloga što se predmetna parcela k.č. 670/1 i 670/2 (2055) k.o. Cim na kojoj se traži izgradnja crkvenih objekata prema Odluci o provođenju prostornog plana opštine Mostar i urbanističkog plana Mostara („Službeni glasnik opštine Mostar“, broj 9/83), nalazi u zoni R-II…., gdje važi režim zabrane.“, a Rješenje potpisuje Denijel Kalajdžić, predsjednik Komisije.

Dana 14. rujna 1984. Ordinarijat upućuje SIZ-u [Samoupravnoj interesnoj zajednici] za prostorno uređenje ponovni podnesak u kojem se daje prikaz povijesti dosadašnjih traženja i predlaganja uvrštenja crkvenih objekata u urbanističke i regulacijske planove SO Mostar, posebno tražeći što brže rješenje i izdavanje suglasnosti za izgradnju na parceli označenoj kao k.č. 670/1 i 670/2 (2055) k.o. Cim.

Dana 21. rujna 1984. Biskupski ordinarijat ponovno upućuje žalbu Republičkom komitetu za urbanizam… u Sarajevu na primljeno negativno rješenje Komisije za urbanizam SO Mostar, ističući svoje čuđenje da u prvom Rješenju od 17.travnja 1984., kojim se odbija naš zahtjev, stoji „da se parcela na kojoj se traži izgradnja crkvenih objekata nalazi u zoni namijenjenoj za urbano zelenilo, park, šume i površine za sport i rekreaciju.“, a u drugom Rješenju od 5.rujna 1984. „ovo iz razloga što se predmetna parcela k.č. 670/1 i 670/2 (2055) k.o. Cim na kojoj se traži izgradnja crkvenih objekata prema Odluci o provođenju prostornog plana opštine Mostar i urbanističkog plana Mostara („Službeni glasnik opštine Mostar“, broj 9/83), nalazi u zoni R-II… gdje važi režim zabrane.“, što pokazuje veliku nedosljednost Komisije u njezinim odgovorima i obrazloženjima.

Ordinarijat dostavlja žalbu na negativno rješenje i izvještava Komisiju za odnose s vjerskim zajednicama Izvršnoga vijeća Skupštine BiH u vezi s izgradnjom u Cimu – Ilićima.

Dana 22. rujna 1984. Republički komitet za urbanizam… u Sarajevu izdaje rješenje s potpisom Mubere Bukovac, pomoćnice predsjednika Komiteta, kojim poništava rješenje Općinske komisije za urbanizam u vezi s izgradnjom crkvenih objekata u Cimu –Ilićima i vraća predmet na ponovno odlučivanje prvostupnjevnom uredu, koji „nije pravilno postupio i utvrdio činjenično stanje, kako to propisuju naprijed navedene odredbe Zakona o opštem upravnom postupku.“

Dana 14. studenoga 1984. Ordinarijat obnavlja molbu, br. 216/82., od 25.02.1982., za izdavanje urbanističke suglasnosti za izgradnju župnih crkvenih objekata na k.č. 670/1 i 670/2 k.o. Cim na parceli zvanoj Džoluša.

Dana 11. siječnja 1985. Dostavljena je kopija iste molbe na znanje Komisiji za odnose s vjerskim zajednicama SO Mostar. RO Rudnik mrkoga ugljena – Mostar izdaje „mišljenje“ po kojem se na parcelama za koje je Biskupija zainteresirana može graditi ako se udovolji svim uvjetima izgradnje na takvu području – u dodatku pročišćen tekst osnovnog Zakona o rudarstvu u vezi s izgradnjom objekata na zemljištu u granicama eksploatacije.

Dana 23. svibnja 1985. Ordinarijat ponovno napismeno kod Dragana Pezelja, predsjednika Komisije za odnose s vjerskim zajednicama SO Mostar, urgira pitanje dozvole za izgradnju u Cimu nakon usmenih pregovora od 3.listopada 1986., gdje je rečeno „da je davanje dozvole za izgradnju crkve i stanarskih objekata za nju riješena stvar“, i to na lokaciji pokraj temelja starokršćanske bazilike u Cimu, mjesto Crkvine, umjesto na lokaciji Džoluša, jer je to zemljište neprikladno za gradnju „budući da je tu rasjed“, što Biskupiji nije bilo prihvatljivo.

Dana 15. listopada 1986. Općinski sekretarijat za urbanizam …. odgovara da će se zahtjev riješiti u skladu s regulacijskim planom koji će se razmatrati u „januaru 1987.“

Dana 22. prosinca 1986. Biskupski ordinarijat ponovno donosi Komisiji za urbanizam, stambene i komunalne poslove SO Mostar prikaz traženja izgradnje crkvenih objekata na lokalitetu Džoluša u Cimu i kao krajnju mogućnost predlaže, ako ne postoji nikakvo drugo rješenje, da se dopusti izgradnja montažne crkve, a nakon 20- 30 godina, kada završi iskapanje ugljena, da se gradi normalna crkva.

Dana 7. travnja 1987. Ordinarijat upućuje zahtjev Izvršnom vijeću BiH – Sekretarijatu za urbanizam…. u vezi sa suglasnošću za izgradnju u Cimu-Ilići na lokalitetu Džoluša, ističući da zahtjev nije riješen u obećanom roku, pa je stoga Biskupija tražila intervenciju Komisije za odnose s vjerskim zajednicama SO Mostar, koja je upriličila susret s urbanistima Grada, održan 31.ožujka 1987. gdje je Biskupiji priopćeno: – na lokalitetu Džoluša ne može se dobiti dozvola za izgradnju sljedećih 20-30 godina sve dok se bude vršila eksploatacija ugljena na dubini od 259 metara! – na susretu nitko nije spominjao prijašnje razloge odbijanja zahtjeva Biskupije: ni rekreacijske centre, ni zonu R-II, ni slabu nosivost terena, ni rasjed zemljišta…

Dana 7. travnja 1987. Republički komitet za urbanizam… u Sarajevu uputio je Komisiji za urbanizam, stambene i komunalne poslove SO Mostar zahtjev da ga izvijesti o razlozima „zbog kojih rješenje po zahtjevu podnosioca za izdavanje urbanističke suglasnosti za izgradnju crkvenih objekata nije doneseno u zakonskom roku.“

Dana 22. travnja 1987. Ordinarijat ponavlja svoje traženje, prema prijedlogu Sekretarijata za urbanizam Općine Mostar, sada na lokalitetu Glavice-Kokošinjci, i to u površini od 7.400m2 za sljedeće sadržaje: – prostor za župnu crkvu, župnu kuću s uredom, vjeronaučne dvorane, prostor za parkiranje s potrebnim parterom oko objekata, – plaćene sve takse i pristojbe. Sekretarijat je ostao šuteći.

Istoga dana dostavljena je Obavijest s cjelovitom dokumentacijom u fotokopiji i Komisiji za odnose s vjerskim zajednicama SO Mostar.

Dana 16. prosinca 1988. na inicijativu Hamdije Jahića, sekretara Sekretarijata za urbanizam, stambene i komunalne poslove održan je u zgradi Biskupije sastanak između predstavnika Ordinarijata i mjerodavnih Ureda za urbanizam Općine Mostar, te RO „Prostor“ Amira Pašića o predmetima i zahtjevima Biskupskoga ordinarijata i poslan na rješavanje.

Dana 13. srpnja 1990. Ordinarijat upućuje J. P. [Javnom poduzeću] „Prostor“ Mostar već dostavljene prijedloge i zahtjeve za izgradnju crkvenih objekata na području grada Mostara: Cim, Ilići, Rudnik-Orlac, Zalik, Rodoč; – u istom dokumentu spomenut je problem Stare Biskupske rezidencije u Vukodolu-Mostar, koja je nacionalizirana, i potom zapuštena da potpuno propadne.

Dana 17. kolovoza 1990. Biskupija je uputila Zahtjev J. P. „Prostor“ Mostar za obustavljanje radova na izradi „urbanističkog projekta „Glavice“, zbog mnoštva vlasničkih i suvlasničkih problema.

Dana 20. veljače 1991. Ordinarijat obnavlja zahtjev za izdavanje urbanističko-tehničkih uvjeta za izgradnju župnih crkvenih objekata na k.č. 670/1 i 670/2 k.o. Cim, zk. Ul. 286 i 288 u površini 7.230 m2 na lokalitetu Džoluša.

Dana 20. veljače 1991. Ordinarijat je dostavio cjelovit spis korespondencije traženja i odbijanja Milivoju Gagri, gradonačelniku Mostara, moleći „preporuku i urgenciju“.

U razdoblju od početka rata do posvete nove crkve Ordinarijat se susreo s više poteškoća.

U listopadu 1991. Izbio je agresorski rat u Hercegovini – udarom na župu Ravno i na župu Trebinja.

Dana 2. travnja 1992. buknuo je rat u Mostaru.

Dana 6. siječnja 1993. biskup Žanić je osnovao četiri nove župe odcijepivši ih od katedralne župe. Odredio im je i zaštitnike, četvoricu evanđelista, sv. Mateja za Rudnik, sv. Marka za Cim, sv. Luku za Iliće, sv. Ivana za Centar II.

U studenom 1994. Kupljena je kuća na Barakovcu, na području Ilića, za župnikov stan, ured i liturgijska slavlja, a uknjiženo je na Župni ured Ilići.

Dana 19. ožujka 2008. Biskupijski caritas, po odobrenju Ordinarijata, sredio je uknjižbe oko nekretnine na Džoluši, kupljene još 1981.

U listopadu 2008. Biskupijski caritas kod Odjela za urbanizam i građenje grada Mostara zatražio je urbanističku suglasnost za izgradnju Hospicija.

Dana 13. listopada 2008. Odjel za urbanizam i građenje grada Mostara izdao je urbanističku suglasnost za izgradnju Hospicija.

Dana 19. siječnja 2009. Otkazana je novčana pomoć za gradnju Hospicija, koja je bila obećana od jedne inozemne organizacije.

Godine 2011. don Ivan Perić, nakon što je sagradio župnu crkvu svetoga Mateja na Rudniku, premješten je za župnika župe svetoga Marka u Cim i istodobno za upravitelja župe svetoga Luke u Ilićima.

Dana 15. kolovoza 2012. Općinski sud u Mostaru – Zemljišnoknjižni ured dopustio je uknjižbu prava vlasništva na nekretnini 670/ i 670/2 u korist župe svetoga Marka evanđelista u Mostaru.

Godine 2013. Župnik je isposlovao sve potrebne dozvole za gradnju crkve na mjestu koje je bilo namijenjeno za Hospicij. Radovi su otpočeli u srpnju 2013.

Dana 20. prosinca 2014. u novoizgrađenoj crkvi na kraju sv. Mise pročitana je povelja koju su s crkvene strane potpisali župnik don Ivan Perić i biskup Ratko Perić.

Od osnutka župa lokacija župne kuće i kapelice mijenjala se. Dok su župnici Cima u početku stanovali u okolnim župama, župnik Ilića don Ivan Zovko nastanio se u Rozića kući na Mejdanu, gdje je bila prva kapelica u preuređenoj garaži u prizemlju. Prva sv. Misa bila je 15. listopada 1993. U studenom 1994. kupljena je kuća na Barakovcu za potrebe župe. U prizemlju kuće uređena je kapelica u kojoj je slavljena prva sv. Misa na Ivandan, 24. lipnja 1995. Liturgija se slavila u kapelici na Barakovcu sve do posvete nove crkve Krista Dobrog Pastira 20. prosinca 2014. Župni ured i dvorana za vjeronauk su ostali na Barakovcu do srpnja 2015.

Priredio: don Ante Luburić, kancelar