Priča koja simbolizira ljudsku patnju i utabani hod s Kristom u misionarskom pozivu dobro je poznata priča o franjevcu fra Vjeki Ćuriću i njegovom neupitnom idealu služenja bratu čovjeku. Danas u doba pandemije i mnogih izazova gladni smo novih misionara i služitelja Božje riječi u licima bespomoćnih ljudi, a upravo to nam je pružao brat u Kristu, pokojni fra Vjeko Ćurić koji je u unesrećenim ljudima vidio samoga Krista. Svakoga siječanja obilježavamo obljetnicu njegove naprasne i iznenadne smrti u razorenoj Ruandi, izmučenoj u krvavom i suludom građanskom ratu između Tutsija i Hutua koji je UN proglasio najvećim genocidom u povijesti Afrike. Fra Vjeku Ćurića obilježila je njegova gorljiva želja žrtve za narod, bolesne, gladne i napaćene žitelje Afrike. Njih je, nažalost, uvijek bilo. Spasiti na tisuće ljudi od sigurne smrti riskirajući vlastiti život može samo misionar žarke želje i neuništivoga kršćanskog ideala. O djelovanju fra Vjeke Ćurića pisano je mnogo, a ono šte se ne može izreći neka ostane zapisano bar u sjećanjima ljudi. Otac fra Vjeko Ćurić rodio se u mjestašcu Lupoglava kod Žepča 26. travnja 1957. godine u mnogobrojnoj obitelji od šestero djece. Obitelj je bila vrijedna, a živjelo se isključivo od plodova zemlje i, kako bi naš narod govorio, od tvrde korice kruha. Već je odmalena Vjeko osjetio Božji poziv, te je kasnije tu želju ostvario kao svećenik, redovnik i član Franjevačke provincije Bosne Srebrene. U Parizu se pripremao za misijska putovanja i dobro ovladao francuskim jezikom, a u Ruandu je poslan 1983. godine. Ruandu je smatrao svojim drugim domom i tu je vrijedno radio na polju obrazovanja siromašne afričke djece učeći ih zanatu i školujući ih. Pogotovo je bio osjetljiv na siročad i one koji su ostali bez roditelja. Njih je pogotovo sokolio i učvršćivao na Božjem putu, čineći ih samostalnima za rad i odgovornost za bolje sutra. Zavolio je stanovnike Ruande, nazivao ih je malim Garonjama i izgradio im je školu u Kivumu gdje je otpočeo križni put isprekidan suludim građanskim ratom između pripadnika plemena Hutua i Tutsija. Fra Vjeko Ćurić nije ostavio svoj narod početkom genocida ni poslije krvoločnoga rata. Mogao je zasigurno jer je čitav tadašnji kler i svećenstvo otišao iz te zemlje znajući da njome vladaju neviđeno krvoproliće i rat. Međutim, to nije moglo omesti fra Vjeku – borca za pravdu i mir. Fra Vjeko nije mirovao, nego je sustavno pomagao izbjeglicama organizirajući humanitarne konvoje, potrebne lijekove za obje zaraćene strane često nudeći novac u zamjenu za nečiji život. Zaraćene strane nisu imale razlike ni po čemu osim što su ih u prošlosti dijelile kolonijalne sile Belgija i Njemačka koje su napravile nepopravljivu štetu. Fra Vjeko Ćurić pomagao je objema stranama vješto dokazujući svima njima da nije rješenje ratovanje, nego prijeko potrebni mir. Kako obično biva s mirotvorcima, najprije su mu okrenuli leđa oni kojima je najviše pomagao, te su mu naručili ubojstvo u središtu Kigalija gdje je, pokošen hicima iz pištolja, preminuo od zadobivenih ozljeda. Preminuo je u Kigaliju 31. siječnja 1998. godine, a pokopan je u župnoj kući u Kivumu gdje je djelovao dušobrižnički i pastoralno svih tih misionarskih godina. Nikad nije bilo većega sprovoda u Africi, a župljani nisu željeli ni čuti da Vjeko kojim slučajem bude pokopan u rodnoj Bosni, nego među svojim dragim Garonjama. U modernom vremenu, kada kronično nedostaje Kristovih mirotvoraca na Zemlji, otac Vjeko je svijetla točka kršćanskoga ideala; on je došao služiti, a ne biti služen. Franjevački je brat fra Vjeko Ćurić vješto utabao Kristov put muke i spasenja dokazujući svima da su dobrota i činjenje dobra ljudima plemeniti ciljevi vrijedni žrtvovanja vlastitoga života. Dobro zapamtimo da svako gorušičino sjeme, koliko god bilo maleno, bačeno na zemlju uginuvši nosi stostruki rod, tj. stablo na kojem je rod obilan i koje je gnijezdo i obitavalište mnogim pticama nebeskim.
Autor teksta: Ivan VRLJIĆ
