U svojoj knjizi Razgovor o vjeri Joseph Ratzinger (papa Benedikt XVI.), Split, 1998., osvrnuo se i na biskupske konferencije kao crkvene institucije. Uz ostalo tu on kaže: “Odlučujuća uloga biskupa u stvarnosti je ublažena ili riskira da bude ugušena udruživanjem biskupa u biskupske konferencije, uvijek dobro organizirane, često sa zahtjevnim birokratskim strukturama. Također ne smijemo zaboraviti da biskupske konferencije nemaju teološkog temelja, ne pripadaju bitnoj strukturi Crkve, onoj koju je želio Krist: imaju samo praktičnu i konkretnu funkciju” (str. 53). Iz ovoga iščitavamo da je svaki biskup u svojoj biskupiji, crkveno suveren, učitelj i pastir s izvornom jurisdikcijom za svoje područje, te za svoje čine polaže račun samo Svetoj Stolici, odnosno Svetomu Ocu Papi. U njegovo ime, bez izričita odobrenja, ne može nitko govoriti niti ga može zastupati, što uključuje ne samo svećenike njegove biskupije, nego i svećenike i biskupe drugih biskupija. To znači da ne može neki biskup sebi uzeti pravo i govoriti u ime drugoga biskupa, bez njegove suglasnosti, nema tu nikakva “prava prvenstva”. Na žalost, u nas se ovo često nije ovako shvaćalo, pa su neki biskupi, možda i predsjednici biskupskih konferencija nastupali kao “glasnogovornici” ostalih biskupa, dok su ih mediji neizostavno predstavljali kao predstavnike Crkve, iako su mogli predstavljati samo sebe i svoju biskupiju, ako ih nisu ovlastili svi biskupi da govore i u njihovo ime. Da stvar bude opasnija, u novije vrijeme neki su se svećenici počeli predstavljati kao glasnogovornici Crkve u BiH, a koliko je ova stvar izmaknula svakoj kontroli, dovoljno govori i činjenica da jedna komentatorica glavnoga tajnika BK BiH naziva službenim glasnogovornikom banjolučkoga biskupa. Je li to ironija ili konfuzija? Na žalost, ponekom svećeniku koji se vrti oko tv-kamera ništa ne smeta ako ga novinari nazivaju glasnogovornikom Katoličke Crkve u BiH – ne pada mu na pamet da ih korigira, pa njegovo privatno mišljenje predstavljaju kao mišljenja biskupâ, odnosno kao mišljenja vrha Crkve. Tko je taj vrh Crkve? Ponavljamo: vrh Crkve u svakoj biskupiji jest njezin biskup koji je u hijerarhiji odgovoran samo Papi.
Ovo je pitanje kulminiralo ovih dana kada je tajnik BK BiH nastupio najprije pred nekim tv-kamerama, a potom je dao i pisani intervju u kojemu iz naftalina izvlači nekakvu kartu BiH koju su 2005. godine četvorica tadašnjih biskupa predložila kao jedno od mogućih rješenja stanja u ovoj jadnoj državi. Ta karta ni u ono vrijeme nije bila neka relevantna politička platforma za rješavanje statusa pojedinih naroda u BiH i preustroja zemalja Bosne i Hercegovine, a 12 godina poslije, na nju je gotovo svatko zaboravio, naravno osim onih kojima je spominjanje hrvatske teritorijalne jedinice u BiH crvena krpa ispred očiju. Začudo, koliko su neke strukture, pa i neke crkvene, uprle sve svoje snage kako ne bi došlo do rješavanja nacionalnoga pitanja Hrvata u BiH, koje se može riješiti samo tako što će Hrvati steći svoju samoupravnu teritorijalnu jedinicu, kao i ostala dva naroda. Na žalost te iste strukture svim su silama rušile Hrvatsku Republiku Herceg Bosnu. Za ovo imamo čvrste dokaze. Logika zagovornika neke održive “multietničnosti” vrlo je upitna. Naime, oni misle da je nedopustivo formirati upravne jedinice po nacionalnoj osnovi, jer u njih ne će ući svi Hrvati-katolici. Pitanja su ozbiljna, ali logika neozbiljna. Po toj logici nije trebalo formirati Republiku Hrvatsku, jer u njoj ne žive svi Hrvati, ima ih ne samo u susjednim državama nego i po cijelome svijetu. Ne misle valjda: kada ne ćemo mi ući u tu upravnu jedinicu, neka ne uđu ni oni drugi? Prema ovom nakaznu mišljenju Hrvati iz BiH trebali su se boriti protiv osnivanja RH, jer oni ne će ući u nju. Uistinu nerazumno!
Svih ovih proteklih godina naslušali smo se raznih priča oko migriranja Hrvata iz Bosne u Hercegovinu. Čak su pljuštale i razne optužbe. U isto vrijeme, ako ih je uopće bilo, puno je manje priča bilo o iseljavanju Hrvata iz Bosne, ali i Hercegovine, u razne europske ili prekooceanske države, iako bi neusporedivo bolje bilo da su se ti Hrvati zaustavili ako ne u Hercegovini, onda barem u Hrvatskoj. Uvijek postoji veća nada da će se vratiti na vjekovna ognjišta.
Sve ovo što se događa Hrvatima u BiH od početka Domovinskoga rata mogli bismo označiti kataklizmom u kojoj se malo tko snašao. Upravo je nesnalaženje jedan od ključnih razloga zašto su Hrvati u BiH dospjeli u ovo stanje. Nema strategije, nema plana ni programa, pa nam se onda, uz ostalo, događa da netko svoja privatna mišljenja može iznositi kao službena stajališta vrha Crkve. Ipak, nadajmo se skorom otrježnjenju.
Božo Goluža
Izvor: Crkva na kamenu
