U našem dobu više nego išta spominju se pojmovi poput pravde, poštenja, pravilne raspodjele ljudskih resursa i slične blještavo upakirane varke.
Spomenuti su pojmovi gotovo uvijek političke poštapalice bez obzira na to je li riječ o lijevom ili desnom opredjeljenju i nezaobilazno pravilo demokratskih društava. Ustvari, postoji nepisano pravilo o korištenju takvih pojmova onda kada ih treba naglasiti široj publici na zadovoljstvo svih prisutnih da bismo dobili pljesak ili dodatnu aklamaciju, a nikako u svakodnevici u tobožnjoj zaštiti slabijih ili u nekim stisnutim kutovima naše privatnosti. Nasilje, glad i sirotinja svakodnevno rastu i imamo ih čak i previše. Ružne stvari se samo nižu jedna na drugu do te mjere da se probudimo i da nas je strah proviriti na mrežne stranice, upaliti TV ili radio, zapravo saznati što je novo i kakve nas vijesti očekuju. Novonastali je potres u Petrinji svakako animirao cijelu naciju i regiju na pozitivne korake u obliku darivanja i pomoći usmjerenih prema drugima koji su izgubili topli dom, stoku i osnovni izvor prihoda. Sve su akcije iskrene pomoći hvalevrijedne i dokazuju da ljudskost još uvijek drži kakav-takav pravac na cesti života. Međutim, u takvim zlosretnim okolnostima postoje ljudi koji, nažalost, koriste tuđu muku i na njoj zarađuju lažnim bankovnim računima, kao i ljudi koje slobodno možemo nazvati pomagačima s društvenih mreža koji pomažu javno i na sva zvona.
Griješe i jedni i drugi. Prvi svakako više i takvi su sablazan za društvo i moral općenito. Kada bi čovječanstvo bilo pohranjeno u jednu veliku kutiju, recimo u nekom znanstveno-fantastičnom romanu, takvi bi prevaranti zaista bili pri samom dnu te kutije bez dotoka zraka, gušeći se u mulju i prašini. Uzaludno je uopće trošiti riječi i misli pokušavajući pronaći razloge zašto ljudi rade tako grozne stvari jer prosječna osoba to ne može dokučiti. Zla i pokvarenosti je uvijek bilo i uvijek će biti, a i oduvijek je poznato da je nečija nevolja nekom drugom prilika. Te stvari, nažalost, nikad neće izumrijeti, no kamo sreće da sam u krivu.
Drugi spomenuti manje griješe, ali služe kao reklamni balans u smislu pomažem drugima i pogledajte me samo. Pomoći je lijepo i plemenito, ali zar ta samopohvala na društvenim mrežama ne narušava samu plemenitost pomaganja?
Zapitaju li se ljudi koji tako pomažu može li se pomoći bez tolike pompe na društvenim mrežama? Zapitamo li se mi kao ljudi, kojima se podastiru takvi sadržaji dokumentirane pomoći unesrećenima, je li onima koji na taj način pomažu zapravo cilj da pomognu ili da budu viđeni, istaknuti i hvaljeni u bespućima društvenih mreža? Također, kako to da vrli pomagači imaju energije i elana za snimanje i fotografiranje tuđe nevolje? Ne znam, možda je do mene, ali sve mi se više čini da smo kao društvo negdje ozbiljno zapeli. Jesmo li zaboravili na druge?
Krijemo li pogled i glas potlačenih kao nijemi i bezazleni promatrači? Jesmo li na strani većine koja satire onoga koji ne zna kako se obraniti i koji sagiba pokorna koljena? Jesmo li dovoljno snažni biti glas potlačenih? Pitanja se samo nižu u beskonačne perivoje, a teško da ćemo tako lako dobiti odgovore. Sva ta pitanja nose kojekakve izazove i pomalo počinjem vjerovati da zagriženi idealisti, spremni i odlučni ljudi pomalo izumiru. Možda griješim, no zar nisu današnji idealisti oni ranije opisani koji se tobože bore protiv nevolje s pametnim telefonom u pesnici; od fotografiranja i snimanja svojih hrabrih pothvata u Banovini pa do kojekakvih prosvjeda i pobuna u komentarima na portalima i društvenim mrežama? Navala koronavirusa izbacila je na površinu sebičnost i nebrigu pojedinih ljudi, kao i danonoćno trčanje mnogih za bogatstvom koje je jedan sitan virus nevidljiv golom oku ugasio barem na trenutak. Gledao sam pusti Pariz u ožujku prošle nikako zaboravljene godine i čudom se čudio kako jedan sitni organizam može zaustaviti čitav svijet i nas same. Zaustavio je silu, pokrete i susrete.
Cijeli je svijet stavio masku. Više se ne prepoznajemo, ne dodirujemo, nema emocija. Postali smo ogoljena materija bez perja.
Samo je nepravda postala zakon, a šutnja poticaj za druge. Ipak, ako nas prošla, 2020. godina ničem nije naučila, onda s nama nešto zbilja nije u redu. Ideale sami stvaramo, ideale sami uništavamo. Sve ostalo je farsa i nedovršena priča.
( Preuzeto s www.centralna.ba, autor teksta Ivan VRLJIĆ. )
