„Imao sam samo osam godina kada me je moja starija sestra uzela za ruku i povela župniku crkve sv. Jeronima da se ispovijedim zbog jednog bezazlenog prijestupa. Bio sam grubo kažnjen da klečim na kamenom podu crkve.
I tada sam se upitao, zašto me je tako kaznio, jer ja sam bio suviše mali za takvo što.
Rekao sam tada majci plačući, da ću jednog dana postati propovjednik, kako bih ljude utješio i prihvatio sa praštanjem. Dugo me je držala u naručju bez riječi i ja sam tada osjetio utjehu njenog srca. To je nagovijestilo moj budući put i moju sudbinu“
Iz publikacije” San mladog Bogdana Mandića”
Djetinjstvo
Rodio se u lijepoj baroknoj kući svog djeda Ivana, u hercegnovskoj luci, pa iako plemenitog porijekla, kao i svo plemstvo toga doba, živio je u skromnim prilikama. Boka je već tada izgubila svoj sjaj i postala siva provincija na granicama austrougarske vlasti. Zalaskom austougarske, dolaskom 1. Svjetskog rata njegova dobrostojeća obitelj nije uspjela očuvati blagostanje.
O životu ovog sveca, pomorskoj tradiciji njegove obitelji u Herceg Novom, događajima koji su utjecali na njegov životni put, odlasku u Italiju, životu u Padovi, Rimu, njegovim boravcima u Herceg Novom 1905. i 1927. godine, ne može se pisati bez povijesnog i prostornog konteksta, povijesti Herceg Novog i Boke kotorske sredinom 19. stoljeća, o ambijentu grada Herceg Novog i okoline iz Leopoldove mladosti, bokeškom višestoljetnom ekumenizmu. Arhiv Herceg Novog obiluje kvalitetnim i rijetkim fotografijama kuće u kojoj je ovaj svetac rođen, njegovim roditeljima, braći i sestrama sa kojima je Bogdan Mandić rastao.
Kapucini i Padova
Sa 16 je godina otišao u kapucinski samostan u Udine, odvojivši se od Boke, ali je sa sobom ponijeo naslijeđe kontrasta i duhovne snage koji obilježavaju njegov zavičaj.
Kapucini ili Red manje braće kapucina nastali su 1525. Osnivači reda su željeli obnoviti ideale koje je živio Franjo Asiški: život materijalnog siromaštva, putujuće propovijedanje i jednostavan način odijevanja. Kao novi i Franjevački red priznaje ih papa Klement VII. 1528. a svoju samostalnost i poglavare dobivaju tek 1619. Do 1574. razvijaju se, zbog papine odluke, samo u granicama Italije. Papa Grgur XIII., ukida tu zabranu, pa se kao misionari i putujući propovjednici brzo šire po svijetu. Na pastoralnom planu, od samih početaka, kapucine krasi pučko propovijedanje, blizina puku, širenje raznih pobožnosti, snažna misionarska djelatnost, uvođenje u kontemplativnu molitvu. U nekim povijesnim razdobljima su se na herojski način istakli u njegovanju bolesnika za vrijeme velikih epidemija: kuge, kolere, poplava, ratova. Vodili su i brojne diplomatske misije po nalogu Pape, a zapaženu ulogu su ostavili i na području znanosti, kako onih svetih tako i prirodnih i svjetovnih.
Volonteri u Parku Boke
Ekumena i ispovjedništvo
Otac Leopold je cijeli svoj život gotovo isključivo posvetio službi ispovijedanja. A bio je i prorok duhovnoga ekumenizma. Tijekom više od 50 godina osjećao je u svojemu srcu taj snažni poziv koji ga je poticao da se daje, da se posvećuje, da moli i radi za jedinstvo kršćana, posebno za jedinstvo Zapadne i Istočne Crkve, Pravoslavne Crkve i Katoličke Crkve. Čitav je svoj život proživio u samostanima, u ćeliji za ispovijed u Padovi, s tom željom, s tim snažnim poticajom da se potpuno preda za jedinstvo kršćana.
Akademska je Padova znala prepoznati i vrijednovati njegovu neobičnu narav. Otac Leopold postao je ispovjednik grada Padove, a kasnije cijele sjeverne Italije. Kažu da u povijesti Crkve nikada nije bilo ispovjednika sposobnijeg i s više razumijevanja.
Leopold Bogdan Mandić proglašen je svetim 16. listopada 1983. godine a Ivan Pavao II ga je opisao kao svećenika koji je imao tako snažan ekumenski duh da se kao žrtva prikazao Bogu, za uspostavu jedinstva među ljudima i vjernicima različitih konfesija.
Moje je srce uvijek tamo preko mora – stalno je govorio. I evo, 15. rujna 2017. ostvario se svečev bokeški san. Doček relikvija sv. Leopolda bio je u Parku Boke u Herceg Novom u petak 15. rujna u 13 sati. Tom prigodom su relikvije izložene štovanju vjernika u Parku Boke sve do ponoći. U ponoć je tijelo preneseno u crkvu sv. Antuna koja je bila otvorena za molitvu prema potrebama hodočasnika.
Sutradan u subotu 16. rujna relikvije su prenesene do oltarnog prostora u Parku Boke, gdje je u 10 sati središnje euharistijsko slavlje predvodio splitsko-makarski nadbiskup i metropolit Marin Barišić. Velika je čast pripala zborovima „Dobri Pastir“ (Cim-Ilići) i „Paulus“ (Rotimlja) pjevati na ovom središnjem euharistijskom slavlju, pod vodstvom prof. Marine Bazina i orguljaškom pratnjom Silvije Carabet.
Misu ispraćaja u 16 sati predvodio je kotorski biskup Ilija Janjić.
Povijest grada i prostorni kontekst
Ovaj članak, osim što predstavlja životni put sveca, na diskretan način poziva na valorizaciju hodočasničkog turizma u Boki Kotorskoj. Treće je tisućljeće i sve je opipljivija svjetska težnja ekumizmu. Hodočašća i vjerski turizam sveprisutni su i sve su izraženija kretanja tog modernog „nomađenja“. Hodočastiti znači i upoznati gradove i običaje, stoga evo par savjeta za kratki boravak u Herceg Novom.
Gradovi kao i veća i manja naselja na području Zaljeva predstavljaju različite karakteristične cjeline, koje se nadovezuju u neprekinutom nizu. Svako naselje ima svoju urbanu i kulturnu posebnost postižući jedinstvo i kontinuitet kulturne baštine ukupnog područja. U naseljima se razvila sakralna arhitektura s prožimanjem različitih stilova, posebno romanike i baroka, a profana stvara oblike bokeške kuće prikazujući kroz graditeljstvo utjecaje Mediterana, Zapada i Istoka. Elitna profana arhitektura palača zauzima značajno mjesto. Pored toga u Boki se nalaze veoma bogati fondovi i riznice pokretnog kulturnog blaga.
Različiti su povijesni podatci o nastanku grada Herceg Novog. S malim razlikama, preskačući pitanje: „Čiji je Herceg Novi?“ slijede osnovni podatci o gradu i posjetu tri katoličke crkve, što svakako možete stići i ako se tu nađete na kratko.
Herceg Novi na samom je ulazu u Bokokotorski zaljev. Osnovao ga je 1382. godine Tvrtko I, bosanski kralj koji je htio imati izlaz na more, pristanište za karavane i središte za proizvodnju i spremište soli. Trebao je Bosnu osamostaliti od prevelike ovisnosti o kotorskoj i dubrovačkoj trgovini. Nešto kasnije postao je središte, vlasništvo hercega Stjepana Kosače. U 15. stoljeću postao je jedan od najljepših i najutvrđenijih gradova njegove zemlje. 1473. godine počela se graditi crkva svetog Stjepana – Dubrovnik ju je počeo graditi kao dar Herceg Vlatku.
Godine 1483. za vrijeme sultana Bajazita II. , nakon pada Hercegovine 1482.,Herceg Novi kao posljednja tvrđava koja je bila zauzeta, potpao je pod tursku vlast, pod kojoj će ostati narednih 200 godina. Rezultat islamizacije Novog su i brojne džamije podignute u Gornjem i Donjem gradu. Turci su promijenili izgled grada koji postaje više vojnička baza, nego trgovačko središte. Prvi pokušaj oslobođenja grada koji su pokrenuli Španjolci nije dugo potrajao, te nije ni ostavio značajnih zasluga za razvoj kršćanstva na ovom području. 1687. opći providur Jeronim Korner poduzeo je osvajanje i oslobađanje Herceg Novog od Turaka. Veliku vojsku koju je predvodio, pored Mlečana i Peraštana, sačinjavali su i pripadnici reda Malteških vitezova koje je poslao vojvoda od Toscane i odred papinske vojske. Nakon više tjedana opsade i borbe, grad je oslobođen, prema predaji 30. rujna. Istog dana je slavljena pobjeda, a svečanost predvodio je nadbiskup barski, Andrija Zmajević.
Crkva i samostan Svetog Antuna sagrađeni su 1710. godine. Danas u samostanu sv. Antuna žive i rade časne sestre Milosrdnice sv. Vinka Paulskog, a isti je samostan do sredine 20. st. imao osnovnu školu u kojoj su se školovali brojni Novljani.
Crkva sv Leopolda podignuta je po dolasku fratara kapucina u Herceg Novi godine 1688., kao samostanska crkva. Kroz povijest je mijenjala titularne svece, tako je najprije bila posvećena Uznesenju BI. Djevice Marije, zatim sv. Franji, obnovljena je 1965 g., a od 1976. g. nosi naslov Sv. Leopolda.
Crkvica sv. Leopolda ujedno je i svetište sv. Leopolda u njegovom rodnom gradu i biskupiji. Oltarna slika koja je rad ruskog slikara Verbickog prikazuje sveca u naravnoj veličini, u njegovoj sobici ispovjedaonici u Padovi, dok motivi Herceg Novog u pozadini aludiraju na njegovu želju da se vrati u rodni kraj kako bi radio na pomirenju razdijeljenih kršćanskih Crkava. U istoj crkvici nalazi se svečev kip u naravnoj veličini, koji je rad ak. kipara G. Angelovskoga.
Crkva sv. Jeronima, Herceg Novi
Crkva sv. Jeronima, od koje je danas ostao čitav samo zvonik, morala je je zbog klizišta biti srušena te je 1856. – 1857.g., podignuta nova župna crkva sv. Jeronima. U novu crkvu prenesena je oltarna slika posvećena Gospi od Karmela, na kojoj su prikazani sveti Jeronim, sv. Klara (dotadašnja zaštitnica grada,) sv. Filip Neri i sv. Antun, a u pozadini je prikazan tadašnji Gornji grad. Povrh slike je prikazana borba za vrijeme oslobođenja a iznad je Gospa Karmelska, zaštitnica ulaska u Boku Kotorsku. U donjem desnom uglu slike stoji povijesni natpis: « Voljom Božjom, zagovorom Djevice, molitvama Inocenta XI. vrhovnog svećenika, svetu sliku Bogorodice izloži, klanjajući se Jeronim vitez Corner, upravitelj Dalmacije, osvojivši Herceg Novi 1687.g.».
Sadašnji izgled svetište je dobilo u obnovi nakon velikog potresa 15. 04. 1979.
Cijeli svijet odaje duboko poštovanje mudrim i svetim ljudima, pa se i vrata Boke moraju širom otvoriti hodočasnicima i poštovaocima Svetog Leopolda, kao i ona koja vode do ostalih velikih svetaca Boke Kotorske.
Za kraj, još jedan podatak za zapamtiti, Leopoldov odgovor i razlog odbijanja talijanskog državljanstva bio je:
„Ja ću kao i mnogi moji drevni preci Bokelji ostati građanin svijeta“
Nada Komadina, ing. arh.
Mostar, rujan 2017.
