“Tako ti ja vidim svećenike”

O kontemplativnoj molitvi; o nama svećenicima koji vozimo skupe aute, i živimo u raskošnim stanovima; i o ‘penzićima’ od kojih očekujemo da nam sve to plate… Da nisam svećenik, vjerojatno bih bio žestoki antiklerikalac. Jer zbilja… Ali, ovako budući da stvar vidim iz prve ruke. Vidim kolege, vidim sebe. Znam čitavu priču. Znam da se gotovo od reda radi o ljudima koje je samo visoki idealizam nosio do svećeništva. Poznat mi je ponor kušnji kroz koje prolaze, i drama suočavanja s vlastitom nemoću da se iskorači iz korumpiranosti i dvoličnosti. I da danas, kakvi su takvi su – stoje na prvim linijama. Možda i gluposti rade, ili uopće ništa ne rade – ali ustrajno stoje u taboru čiji je profil jasan. Taboru koji je protuteža zlu ovoga svijeta. Onom koji je prvi na udaru kad stvari u društvu krenu naopako. Danas ih se možda može nazvati farizejima i parazitima, ali takvi su, i takvi će uvijek kad ustreba – prvi završiti kao svjedoci i mučenici dobra. Bilo kao vlč. Bulešić u drugom svjetskom ratu, ili vlč. Grahovar u domovinskom ratu. I tisuće kolega, koji samim time što su to što jesu, bdjeli su i bdiju na linijama razdjelnicama kao zečevi na brisanom prostoru. Pusti ih, molim te. Neka rade, ili ne rade. Neka kontempliraju, ili ne kontempliraju. Dok su to što jesu – jasno je čiji žele biti. Više od riječi njihovih molitava, ili snage njihovih propovijedi – njihov životni status govori. Dok kao koze preživljavaju po seocima Velebita, ili mladost provode po bosanskim gudurama s par baka; ili makar u gradovima žive, nakon nedjeljne propovijedi ručaju ribu iz konzerve; pa i ako sve imaju što se novcima može kupiti – uvijek im samo Bog ostaje: bilo kao utjeha, bilo kao pustinja. Htjeli ili ne htjeli: njegova su slava, ili su njegova sramota. Ali uvijek samo njegovi. Eto, tako ti ja vidim svećenike. A za ostalo… sad mi se ne da. Idem vani, luta mi se po snijegu. Sam. Od srca, p. LUKA RAĐA, DI

Izvor: Veritas, travanj 2018., br. 4 (624), str. 26.

Podijeli objavu