Ljudski život satkan je od mnoštva različitih susreta, onih površnih, koji jedva dotiču život, susreta koji iz dana u dan ispunjavaju život smislom i ljepotom, ali i susreta koji u jednom trenutku životu dadu potpuno novo svjetlo. Slična dinamika može pratiti i naš duhovni život. Brojni trenutci izdvojeni za Boga kroz molitvene formule i obrede mogu ostati prazni, ne donositi željeni pomak i promjenu života. A opet, samo jedno iskustvo iskrenog prepuštanja Božjoj ljubavi može značiti početak novoga života.
Isus je susretao ljude, ulazio u njihove živote i mijenjao ih. Činio je to ozdravljenjima, opraštanjem grijeha, poukom, primjerom, nježnošću, dobrotom… Mateju cariniku bio je dovoljan jedan pogled i on je ostavio sve i pošao za Isusom ( usp. Mt 9,9 ). U trenutku se promijenio njegov pogled, promijenilo se njegovo srce. Kako je drukčiji morao biti taj Isusov pogled od svih pogleda koje je Matej dotada susretao!
Klara Asiška bila je privučena osobom Isusa Krista. Njezina gorljivost u molitvi, kao i snaga i predanje u svakodnevnim prilikama života, rađali su se iz otkrivanja ljepote u Kristu. Pisala je Janji Praškoj: “Doista, blažena ona kojoj je dano da se domogne ove gozbe, da svim srcem pristaje uz onoga čijoj se ljepoti sve čete blaženika nebeskih bez prestanka dive, čija ljubav osvaja, čije razmatranje okrjepljuje, čija dobrota ispunja, čija milina napunja, čiji spomen blago rasvjetljuje, čiji miris mrtve oživljuje i čije slavno gledanje blaženima čini sve građane višnjeg Jeruzalema: budući da je on odsjaj vječne slave, odsjev vječne svjetlosti i zrcalo čisto” (4PJa 9-14 ). U srcu je Klara nosila duboku čežnju za promatranjem Onoga koji uvodi u istinski, ispunjen život. Neprestano je to i činila te iz tog motrenja oblikovala svoje biće. Blizina s Isusom dovela ju je do spoznaje vlastitog dostojanstva i ljepote. Osvjedočena bogatstvom takvog iskustva poticala je Janju Prašku:”… u to zrcalo svakodnevice gledaj, kraljice, zaručnice Isusa Krista i u njemu stalno promatraj svoje lice, da se tako sva iznutra i izvana ukrasiš obučena u haljinu od veza šarena, urešena jednako cvjetovima svih vrlina i odjećom kako dolikuje kćeri i najdraža zaručnice višnjega Kralja” (4PJa 15-17 ).
Gledaj…stalno…da se sva ukrasiš iznutra i izvana... Svako približavanje Isusu ima snagu mijenjati i promijeniti naš život. Blizina s Njim otvara nas spoznaji nas samih i otkriva nam sve ono lijepo i istinito u nama. Iz blizine s Isusom naše biće crpi ono što je uistinu potrebno za život. I za nas je, stoga, važan poziv svete Klare da se zagledamo u Isusa, da razmatramo kako je živio dok je boravio među ljudima, što je činio i govorio; da učimo iz odnosa koji je s Ocem gradio i povjerenja koje je u Oca imao. Nadasve, da promatramo ” neizrecivu ljubav iz koje je htio trpjeti na drvu križa i na njemu umrijeti najsramotnijom vrstom smrti” (4PJa 23 ).
Postoji jedna priča o lutki od soli. Bila, dakle, jedna lutka od soli, ali ona nije bila sigurna tko je ona u stvari. Susretne žirafu i upita je: ” Tko sam ja? ” ” Pojma nemam”, odgovori žirafa. Dođe do lava pa i njega upita:” Tko sam ja?” ” Ne znam tko si”, odgovori lav. I tako u potrazi dođe do prostranog oceana i upita ga: ” Tko sam ja?” Ocean se nasmiješi i reče: ” Dođi i vidi. Dođi k meni i zakorači.” I lutka dođe i zakorači. Što je više koračala, to se više topila. I prije nego su se i posljednji dijelovi istopili u oceanu, u velikom ushitu reče: ” Sada znam što sam ja!”
Čovjek je oduvijek osjećao da svoj smisao ne nalazi u sebi samome, nego da on mora biti negdje izvan njega i iznad njega. Čovjek je oduvijek u sebi prepoznavao žeđ za beskonačnim. To ga je poticalo na traganje. Naše življenje na zemlji trajna je čežnja za smislom, za srećom, za puninom života. Korizma koju započinjemo vrijeme je koje nas želi potaknuti da dođemo u dodir s tom čežnjom koja leži duboko u našem srcu jer može nam se dogoditi da ponekad zaboravimo zaustaviti se i pogledati u dubinu svoga bića. U ovom korizmenom hodu prepoznajmo se osobama koje su u traganju, koje dopuštaju da ih snaga vlastite čežnje potiče ići Onome koji jedini tu čežnju može u potpunosti utažiti.
Netko je rekao da je lakše povjerovati da Bog postoji, negoli da nas ljubi. No tek kad povjerujem da me Bog ljubi, bezuvjetno i potpuno, moj život je spreman na istinsku promjenu. Prihvatiti i iskusiti Ljubav znači dati životu priliku za puni smisao i ljepotu. Vrijeme korizme može biti vrijeme u kojem ćemo iznova stati u iskrenosti prema sebi, otvarajući se Božjoj ljubavi i blizini.
s.M. Danijela Brekalo, klarisa
Brestovsko, Bosna i Hercegovina
