Crkva u Francuskoj, i ne samo u njoj, gori više od dva stoljeća. Nakon Francuske revolucije koja je započela 1789. godine u toj se zemlji Crkva nikada nije oporavila. Tada počinje dekristijanizacija Francuske, ali i cijele Europe, jer su se anticrkvene ideje iz Francuske razlile po čitavoj Europi. Čini se kako javnost premalo znade što se događalo u Francuskoj krajem 18. stoljeća. Zato ovdje prenosimo dio prilagođena teksta Borisa Becka, objavljena na portalu Večernjega lista 20. travnja, 2019. godine s naslovom „Društvo u kojem je Bog umro gubi ljudskost jer je izgubilo smisao“. Treća Republika je 1905. godine razdvojila Crkvu od Države i utemeljila današnji francuski potpuni laicitet. Usput je konfiscirala svu imovinu Katoličke Crkve, računajući da će time uviti dvije muhe: em će se masno opariti , em će financijski upropastiti političkog suparnika. Vlada je usput na sebe preuzela odgovornost za održavanje desetaka tisuća zapaljenih crkava, što joj je sada kamen oko vrata: nacionalizirani novac je potrošen, računi su ogromni i sve veći, čemu pridonose i visoki zahtjevi restauratora. Država je trošak prebacila na lokalne zajednice, što znači da se obveza preselila od šupljih kesa u prazne. U Parizu, koji je najskuplji grad na svijetu za život, zadnjih su se 20 godina fondovi za popravak crkava prepolovili, sa 100 milijuna eura na 50 milijuna eura, i u tom svijetlu valja shvatiti opetovane apele pariškog nadbiskupa koji je upozoravao da se Notre Dame raspada. Budući da lokalne zajednice u Francuskoj nemaju milijune za održavanje crkava, jednostavno ih ruše, eventualno zadržavajući zvonike kao dio povijesnog okoliša. Nitko ne će moći spasiti 5 do 10 tisuća crkava koliko će ih u Francuskoj biti srušeno idućih 20-30 godina.
Evo samo dijela događanja s kraja 18. stoljeća. U Nantesu je 1793. godine sankilot Jean Baptiste Carrier naredio suludi progon svećenika, redovnica i katolika općenito, a specijalnost mu je bilo davljenje osumnjičenih za kontrarevoluciju. Procjenjuje se da je ondje te godine u rijeci Loire utopljeno 4000 muškaraca, žena i djece, što je desetina stradalih u Teroru. Dekristijanizacija Francuske od 1789. do 1801. poslužila je kao uzor progona Crkve u komunističkim zemljama. Deklaracija o pravima čovjeka i građanina iz 1789. slobodu vjerovanja. Imetak i zemljišta Crkve bili su konfiscirani, klerici su morali dati prisegu vladi, ukinuto je plaćanje desetine, dopušten je razvod braka, svećenicima i redovnicima zabranjeno je poučavati u školi. Ali tada je počelo mahnitanje. Križevi, kipovi i slike bili su uništavani, 30.000 svećenika bilo je protjerano, a barem 2000 ubijeno, pa su čak i gradovima mijenjana imena, tako da je Saint Tropez postao Héraclée. Promjena kalendara bila je još jedan korak prema posvemašnjem uništenju religije. Revolucionarni kalendar imao je 12 mjeseci od 30 dana, podijeljenih na tri dekade, kako bi se izbrisale nedjelja i vjerski blagdani. Čak je i dan bio podijeljen na 10 sati, svaki s po 100 decimalnih minuta, a svaka decimalna minuta u 100 decimalnih sekundi, kako se ne bi mogle moliti tradicionalne molitve. Takav ekstremni ateizam bio je zazoran Maximilienu Robespierreu pa se 1793. založio za uspostavljanje Kulta Razuma, a potom i Kulta Vrhovnoga Bića. Ljudi koji su odrubljivali prave glave, odrubljivali su i isklesane: svi su veliki kipovi s vanjske strane Notre Dame bili uništeni, figure 28 biblijskih kraljeva sa zapadnog pročelja bile su obezglavljene, a Božica Slobode zamijenila je Djevicu Mariju. Oltar je izbačen a nad portal katedrale uklesan je natpis „Filozofiji“. U desakraliziranoj katedrali, okićenoj francuskim trobojnicama, 10. listopada 1793. bila je održana Svetkovina Razuma. Među bistama filozofa, uz upaljeni vječni plamen Istine, u procesiji su prolazile djevojke u bijelim togama, okićene lovorovim vijencima, klanjajući se pred ženom što na uzvišenom mjestu sjedi s kacigom na glavi i kopljem u ruci. Bila je to Sloboda koju je utjelovila Sophie, supruga jednog od promicatelja novih kultova, filozofa Antoine-François Momoroa. Smaknućem Robespierrea, kao i Carriera, d’Eglantinea i Momoroa, bila je okončana i ta ludost. Notre-Dame je potom služila kao skladište i bila posve zapuštena sve dok Victor Hugo nije 1831. postigao uspjeh svojim romanom o grbavom zvonaru, što je potaklo njezinu obnovu. Crkvu Naše Gospe (Notre Dame) u Parizu vjerojatno će obnoviti, ali Crkvu Kristovu u Francuskoj i dalje će zatirati sljedbenici Francuske revolucije, koji još uvijek svetkuju „svetkovinu razuma“.
