Piše: Josip Blažević
“Zašto jedeš ribu?” – upitala ga je.
“Jer ju volim” – odgovorio joj je.
“Lažeš”, nato će ona. “Kad bi ju ti zaista volio, ne bi ju jeo, nego bi ju pustio da živi. Ti, zapravo, voliš sebe, zato jedeš ribu.”
Ova zgoda tako ilustrativno zadire u srž ljubavi. U temeljima naših ljubavi, velikih riječi i obećanja, skriva se sebeljublje. Zbog toga pucaju brakovi, razvrgavaju se prijateljstva, kratko traju naše veze. Ljudska ljubav je ljubav iz interesa. Volim te jer mi se sviđaš, pružaš mi užitak, jer si lijep(a), očarava me tvoj glas, stas, oči, kosa… U navedenim primjerima ne radi se o ljubavi prema osobi, nego o zaljubljenosti u njezine osobine. Ne volimo osobu zbog nje same, nego njezina svojstva. To znači da kada svojstva u koja smo zaljubljeni nestanu, s njima prestaje i naša ljubav. Eto obilježja ljudske ljubavi. To je razlog tako čestog “razočaranja”. Razočarana osoba priznaje da ne zna što je ljubav. Ona priznaje da nikada nije voljela osobu, nego samo njezine osobine, čari. Raz-očaranje je zato pozitivan pojam, jer iza zastora čari otkriva osobu u njezinoj istini, a ne više zaogrnutu čarima. Istom tada je moguća ljubav, kad čari uminu. Kad na površinu izroni osoba kakva stvarno jest. Reći nekome da ga voliš, a potom poreći, znači činom potvrditi da o ljubavi nemaš pojma. Vrtiš se u krugu sebeljublja, zaveden sljepilom strasti, obmanut čarima, očaran.
Sviđanje je ono što nas pokreće na djelovanje. Što tko ljubi, za tim i žudi. Alkoholičar za pićem, pušač za cigaretom, ribar za mrežom, svetac za Bogom. Makar neki ob-jekti žudnje mogu biti opasni za pojedinca, strast osljepljuje moć prosuđivanja, pa razum pred njom uzmiče.
Svojim govorima Isus razgolićuje naše sebeljublje upakirano u ljubav i otkriva nam koliko smo daleko od istinske njegove ljubavi: “Ako ljubite one koji vas ljube, kakvo li vam uzdarje? Ta i grešnici ljube ljubitelje svoje. Jednako tako, ako dobro činite svojim dobročiniteljima, kakvo li vam uzdarje? I grešnici to isto čine. Ako pozajmljujete samo onima od kojih se nadate dobiti, kakvo li vam uzdarje? I grešnici grešnicima pozajmljuju da im se jednako vrati. Nego, ljubite neprijatelje svoje. Činite dobro i pozajmljujte ne nadajući se odatle ničemu. I bit će vam plaća velika, i bit ćete sinovi Svevišnjega jer je on dobrostiv i prema nezahvalnicima i prema opakima. Budite milosrdni kao što je Otac vaš milosrdan.” (Lk 6,32-36)
Kršćanska ljubav mora se razlikovati od ljubavi ljudi ovoga svijeta. Isus je učitelj ljubavi. Otkriva nam dostojanstvo ljudske osobe. Njezina vrijednost proizlazi iz cijene krvi kojom je otkupljena. Isus nas uči ljubiti osobu u cijelosti, a ne osobu zbog njezinih osobina, ili tek njezine vlastitosti. Kršćanska ljubav nije ograničena interesima, nacijama, spolom, dobi, materijalnim statusom… Ona ne poznaje raz-očaranje. Nije ju moguće zavesti čarima. Ona ne prestaje ni nevjerom druge strane. Ona ne uvjetuje. Ne traži svoje ni sebe. To je ljubav koja ostavlja bez daha. Teško je povjerovati da je takvo što uopće moguće. I da postoji. Rijetko je takvo što vidjeti.
Isus na križu arhetip je kršćanske ljubavi. Svaki svetac u svome životu uprisutnio je Kristovu ljubav na križu. Poput Krista na križu, dvanaestogodišnja Marija Goretti, na bolesničkom krevetu, oprostila je svome ubojici Alessandru Serenelliju, moleći za njega da i on bude s njome u nebu. U trenutku najdubljega duševnoga pakla, na rubu očaja, svjedoči Serenelli, jedne noći u ćeliji je usnuo san. Vidio je Mariju Goretti u bjelini, među ljiljanima, s anđeoskim osmijehom na licu. Prišla mu je, ubirući ljiljane, i pružajući mu ih uz riječi: “Uzmi”. Ljiljani u njegovim rukama pretvorili su se u baklje. Marija mu se osmjehnula i nestala. Probudio se sretan da će i on biti spašen. Marija ga je došla probuditi iz sna njegova užasa i oprostiti mu. Od tog trenutka, svjedoči dalje Serenelli, iz njegova života nestao je užas koji ga je tištio od dana počinjenog zločina. Nakon izdržane 24 godine robije, a bio je osuđen na doživotnu, Serenelli je pomilovan zbog uzornog ponašanja u zatvoru. Javno je, po izlasku iz zatvora, zatražio oprost od Marijine majke Assunte. Ona mu je odgovorila: “Kad ti je Bog oprostio, i moja kćer, tko sam onda ja da ti ne oprostim?” Serenelli je stupio u kapucinski samostan kao vratar, dragovoljno odabrao djevičanstvo, svetački živio i preminuo u samostanu, a grob mu se nalazi u istoj crkvi, nasuprot grobu Marijine majke Assunte u Corinaldu (Ancona). Svoje spasenje Serenelli duguje oproštenju Marije Goretti i njezinoj molitvi za njega. Ljubav je most između dvaju svjetova, ovoga i onoga. To svetkovina Sviju svetih i Dušni dani poručuju nama živima.
Izvor: Veritas, studeni 2016.; br. 11 (608)
