Živimo u svijetu u kojemu je šutnja na nepravdu uspjeh i promaknuće


Piše: Ivan VRLJIĆ

Živimo i djelujemo u svijetu u kojem pravda polako iščezava i gdje se šutnja nagrađuje vrijednim i probranim nagradama u vidu promaknuća ili zaposlenja. Upravo Covid 19, ma koliko bio razoran za svjetsku ekonomiju, ukazuje na blasfemičnu utopljenost u nepravdi, odnosno šutnji na nepravdu u svijetu koji tolerira nasilje i teror pojedinca nad masom. Islamski radikalizam i nasilje utrostručenih su kapaciteta u Europi i svijetu, a kršćanske svetinje i ispravni obrasci ponašanja se nonšalantno komentiraju pod tobožnjom krinkom slobode govora. Izbori su nadomak vrhuncu i ne zna se hoće li se uopće održati unatoč tome što je pandemija dodatno pokosila ionako uzdrmano svjetsko stanovništvo i ekonomiju. Neizvjesnost sutrašnjice zamijenila je opću nadu na početku godine i vjeru u napredak predan u ruke Božjoj providnosti kojoj su naši stariji i umjesniji žitelji toliko vjerovali, a bili su u većoj oskudici i goroj situaciji nego mi sami. Hoće li Europa osjetiti krik straha u lice nadolazećoj situaciji koja vješto zagovara toliko žuđeni lockdown i slom ekonomije koja je nekoć imala toliko uspješnica i gotovo nedodirljivo parirala neumjesnom goropadnošću nad svim i svačim? Tijelo Europe i svijeta ranjeno je duhovnim ranama nepraštanja i oholosti. Jedan je sitan virus uspio ono što nijedan čovjek nije mogao niti može. Zatvorio je vrata i prekinuo komunikaciju. Virtualni je svijet zamijenio susrete licem u lice. Obezglavio je mase ljudi ostavljajući pustoš i otkaze tisućama ljudi. Rijetko kada je ljudska egzistencija bila upitna kao sada. Jesmo li na prekretnici nečega što je nepoznato ljudskim očima i mjerilima? Je li ovo klasična poruka majke prirode o resetiranju svega i imperativu na ljude u obliku ponovne zaštite prirodnih resursa i živućeg svijeta? Konstataciju da svijet nikad neće biti isti treba i mora zamijeniti optimizam da poslije kiše uvijek dolazi sunce, a poslije nevolja neznatan tračak svjetlosti. Tako i mlade učimo novim vrijednostima, a ne pretjeranom strahu za sutrašnjicu o kojoj nitko osim Svevišnjeg nema pravi odgovor. Sam Isus uči nas i kaže da nismo kadri vlas kose učiniti crnom ili bijelom, a kamoli brinuti za sutra jer će se sutra svejedno brinuti za sebe. Isus je znao da će brige doći i da su one prolazna stvar na koju čovjek nikako ne smije klonuti cijelim bićem. Cijeli je život utrka bez jasno definirane staze. Trkači smo mi sami, staza je sudbina. Nju određuje i vodi Božanska providnost koja je sve stvari predvidjela, a mi smo samo ograničena bića koja nemamo odgovor niti možemo imati odgovor na sva moguća pitanja. Naš odgovor mora biti da i ne. Sve ostalo je previše.